Mnoštvo je trenutaka koji čovjeku promijene svijet

Jill Santopolo, Izgubljena svjetlost
(Znanje, 2018.)

Što bi bilo da je bilo? Crv sumnje vječni je nametnik ljudskih misli koji potiče analize, razmišljanja o svemu što je prošlo, postupcima koji su trebali biti ostvareni, a nikad nisu, riječima koje su trebale biti izrečene, ali su nepovratno izgubljene (još gore: ne i zaboravljene!). Nedvojbeno najteža pitanja ovoga tipa su ona koja obuhvaćaju sjećanje na neostvarene ljubavi. Poput kamena s utegom koji cijeloga života stoji oko vrata, s izmiješanim osjećajima ljubavi, gorčine i boli, jedna ovakva ljubav postala je temom romana „Izgubljena svjetlost“ američke autorice Jill Santopolo. Roman koji je književnica posvetila gradu New Yorku govori o slučajnom i instant susretu dvoje studenata, Lucy Carter i Gabriela Samsona (Gabea) koji se odvio u studentskom kampusu na 11. rujna 2001., tijekom terorističkoga napada na New York. Spojio ih je kraj nečega što je nekada bilo moguće, mračnim događajem stvorivši svjetlost, navodeći:

„Ima nešto u smrti što ljude tjera na želju za životom.“

Gabeov odlazak u Irak (čiji spomen često izaziva jezu i ideju zapečaćenja sudbine) gdje postaje svjetski poznat fotoreporter gasi njihovu vezu, a u Lucyn život unosi nove ljude (poput Darrena Maxwella) i nove životne izazove (poput majčinstva).

Pripovjedačica romana je Lucy, a svoje slikovito, jezgrovito i autentično pripovijedanje upućuje upravo Gabeu, stoga roman djeluje kao njezino obraćanje, pismo, objašnjenje vlastitih misli i osjećaja.  U romanu su naglašeni seksualnost, mladenačke težnje, ali i odrastanje i promjene. Karakteri likova su razrađeni, situacije nimalo crno-bijele, a glavna junakinja rastrgana je između stare uzbudljive ljubavi koja je obasjana, kako se u tekstu navodi, sjajem šumskoga požara te nove, sigurne ljubavi koja označava laganu vatricu u kaminu. Iako je njezina veza s Gabeom trajala tek četrnaest mjeseci (zapravo, cijeli njezin život), Lucy propituje ispravnost svojih odluka. Cijeli roman zaokružen je motivom odluke: odluke o zaboravu, neostvarenih odluka, odluka o osnivanju obitelji, odluka o vlastitom načinu življenja, odluka o nepovređivanju drugih... Ponajviše se razmišlja o ispravnosti nekih poteza:

„Katkad donosimo odluke koje se u tom trenutku čine ispravnima, ali poslije, kad se osvrnete, shvatite da su bile pogrešne.“

Pripovjedačica promišlja i o iskrenosti svojega (riječ ljubavnik zvuči preoštro pa ću iskoristiti riječ ljubavni subjekt jer njihov odnos splet je izrečeno-neizrečenoga, gorko-slatkoga, iskreno-neiskrenoga i jednosmjerno-obostrane ljubavi) ljubavnoga subjekta:

„Uvijek mi se činilo da si pripadao samo sebi, a da bi mi sebe posudio samo kad ti je bilo do toga (…)“

Opterećuje je i razmišljanje o odnosu koji je nekoć postojao. Svjesna je toga da ne raspoznaje koliko je stvarno i iskreno doživljeno bilo:

„Jesam li bila slijepo zaljubljena u tebe? Jesmo li bili slijepo zaljubljeni jedno u drugo? Može li slijepa zaljubljenost ovoliko dugo trajati? Ili je ono među nama uvijek bila ljubav? Voljela bih misliti da jest.“

Iako je riječ o ljubavnom romanu, moderni (pomalo epistolarni) oblik donosi i filozofska promišljanja o životu i življenju:

„Često mislim na to kako u životu okupljamo ljude. Bolje rečeno, Ljude s velikim LJ.“

„Neke stvari znamo iako ih ne znamo.“

Sama tema je već viđen sadržaj. Tekst podsjeća na roman „Jedan dan“/“One day“ Davida Nichollsa te na film „Nešto posve osobno“/“Up close and personal“ u kojemu likovi koje tumače Robert Redford i Michelle Pfeiffer uvelike podsjećaju na Gabea i Lucy. Ono što oduševljava jest izvedba.

Rečenice su pitke, jednostavne, a opet magično osvajajuće drže pažnju čitatelja i teško je ispustiti knjigu iz ruke. Riječ je o katarzičnom djelu koje upozorava čitatelja na to da je život kratak i često pred nas stavlja nezamislive izazove koji nas mijenjaju, a sve naše promjene sazdane su od trenutaka jer:

„Mnoštvo je trenutaka koji čovjeku promijene svijet.“

 (MM, 26. 1. 2019.)