Emily Carpenter, Sve naše tajne
(Stilus, 2018.)
Engleska književnica Emily Brönte, jedna od triju sestara Brönte, objavila je 1847. godine pod pseudonimom Ellis Bell svoj prvi i jedini roman „Orkanski visovi“ (eng. „Wuthering Heights“). Protagonist romana je Heatcliff, romsko siroče koje biva izvrgnuto velikoj ljubavi (posvojitelj gospodin Earnshaw i njegova kći Catherine), ali i velikom nasilju i poniženju koje dobiva od svoje diskriminativne okoline. Razvoj Heatcliffova lika pod snažnim je utjecajem psiholoških problema i opetovanoga nasilja. Sudeći po romanu „Sve naše tajne“ koji je napisala današnja književnica Emily Carpenter, njezin glavni muški lik Heath Black oblikovan je upravo po šabloni Brönteičine literarne tamne duše izgubljenog Heatcliffa. Carpenteričin roman započinje citatom o Catherineinoj i Heatcliffovoj bliskosti iz devetnaestostoljetnoga romana, a opisuje radnju koja se dogodila tijekom jednoga tjedna, od 13. do 19. listopada, u obliku retrospektivnih događaja. Glavna junakinja i pripovjedačica romana je 28-godišnja Daphne Amos, djevojka odgojena u udomiteljskim obiteljima koja u sebi nosi opasnu tajnu o djevojčici Chantal koja ju je kao jedanaestogodišnju djevojčicu obvezala na cjeloživotno strahovanje i kajanje. Već na samom početku romana, emotivno zatvorena Daphne izgovara:
(Stilus, 2018.)
Engleska književnica Emily Brönte, jedna od triju sestara Brönte, objavila je 1847. godine pod pseudonimom Ellis Bell svoj prvi i jedini roman „Orkanski visovi“ (eng. „Wuthering Heights“). Protagonist romana je Heatcliff, romsko siroče koje biva izvrgnuto velikoj ljubavi (posvojitelj gospodin Earnshaw i njegova kći Catherine), ali i velikom nasilju i poniženju koje dobiva od svoje diskriminativne okoline. Razvoj Heatcliffova lika pod snažnim je utjecajem psiholoških problema i opetovanoga nasilja. Sudeći po romanu „Sve naše tajne“ koji je napisala današnja književnica Emily Carpenter, njezin glavni muški lik Heath Black oblikovan je upravo po šabloni Brönteičine literarne tamne duše izgubljenog Heatcliffa. Carpenteričin roman započinje citatom o Catherineinoj i Heatcliffovoj bliskosti iz devetnaestostoljetnoga romana, a opisuje radnju koja se dogodila tijekom jednoga tjedna, od 13. do 19. listopada, u obliku retrospektivnih događaja. Glavna junakinja i pripovjedačica romana je 28-godišnja Daphne Amos, djevojka odgojena u udomiteljskim obiteljima koja u sebi nosi opasnu tajnu o djevojčici Chantal koja ju je kao jedanaestogodišnju djevojčicu obvezala na cjeloživotno strahovanje i kajanje. Već na samom početku romana, emotivno zatvorena Daphne izgovara:
„Čudovišta su posvuda oko nas – ljudi koji se moraju skrivati jer svijet ne može podnijeti da vidi njihovo pravo lice.“
Mračna
gotička atmosfera udahnuta je u moderno vrijeme, čak i u Daphneinu vezu sa savršenim
muškarcem. Cijeli roman odiše atmosferom horora (osobito u trenutku u kojemu
Daphne putuje s Heathom u staru kuću doktora Cernyja, psihologa koji navodno
može izliječiti Heathov um i otjerati njegove noćne more) i trilera (koji upućuje
na čudno ozračje koje vlada u Daphnenoj udomiteljskoj obitelji u kojoj žive
opušteni i mladim djevojkama sklon gospodin Al, njegova religiozna žena Bobby
te skupina napuštenih djevojčica koje ispoljuju najgore osobine ljudskosti).
Priča koju roman prati uvelike podsjeća i na stihove pjesme grupe The Pierces koji govore o tajnama koje je potrebno skriti za života i ponijeti sa sobom u grob: „Got
a secret, can you keep it? Swear this one you'll save. Better
lock it, in your pocket. Taking this one to the grave…“
Gotovo
sve Daphneine tajne (kao i one tuđe kojima je bila izložena) bivaju otkrivene, no nije poznato jesu li zločini koji su
obavijeni tim tajnama kažnjeni. Zapravo, ne razabiremo ni kakav lik
Daphne Amos u suštini jest, ali u jednoj njezinoj rečenici pronalazimo istinu čitavog
društva:
„Ne znači da si loša osoba ako priznaš da u sebi imaš dašak tame.“
Iako se snažno osjeća kolebanje između mraka i svjetlosti, nejasno je pobjeđuje li dobro ili zlo, ali jasno je oslikano sivilo kojim se potvrđuje da i najbolji i najgori ljudi u sebi imaju dozu dobra ili zla, ovisno o tome što im nedostaje ispod njihove ljušture.
Istina
je da ne znamo što nam taje ljudi koji nas okružuju, naši poznanici, šefovi,
kolege, susjedi, obitelj, ljubavnici, a često ni sami, opčinjeni prikrivanjem
vlastitoga pravoga lica, ne znamo što tajimo društvu. Istina je i to da svi u sebi
nosimo tajne, bolne zakovice prošlosti koje nam govore o pogreškama prošlosti. One
su krhke jer, koliko god neke tajne bile čuvane, uvijek se doznaju. Riječima folklora:
„Zaklela se zemlja raju da se sve tajne doznaju.“
Primjedbe
Objavi komentar