Biljana Kovačević, CugAnno 2018
(Beletra, 2019.)
Ljepota pisane riječi sastoji se od nostalgije koja u
sebi uspijeva sačuvati sjetno sjećanje na nešto što je nepovratno prošlo, a što
je fragilnim pokretom, privatnom čarolijom svojstvenom svakom pojedincu
ponaosob, dotaknulo srca i nastanilo se u njima dok je razuma i kucajućeg srca.
Ponekad i duže. Kako je davno zapisao književnik Vladan Desnica, „nostalgija za
mjestima tek je opsjena: svaka je nostalgija nostalgija za jednim nestalim
vremenom i za jednim nestalim „ja“ u njemu.“ Ponajveći su nostalgičari, čudesna
braća (i sestre!) među svim čudesnim bićima umjetnosti koja dišu emociju, a ne
samo zrak, oni koji ultimativno, jednostavno i instinktivno osjećaju nostalgiju
kao što uho upija fado ili sevdah – pjesnici i pjesnikinje. Ganutljivu
nostalgiju, ali i apsolutni odjek samozatajne pjesničke duše koja pred
čitatelje izlazi iskreno i nepatvoreno jer ukalupljenost i prijetvornost
vrijeđaju spisateljski duh, pokazala je i virovitička pjesnikinja i prozaistica
Biljana Kovačević u svojemu pjesničkom prvorođencu, zbirki poezije CugAnno 2018.
S obzirom na to da je poezija nalik uzgoju cvijeća, a
pjesnici nalik pažljivim vrtlarima, nastanak ove ukoričene poezije valja
opisati upravo botaničkom terminologijom. Naime, dozrijevanje ovoga literarnoga
ploda Biljane Kovačević iziskivalo je pravi mali niz vrtlarskih metoda. Iako je
čitavoga života ova vrtlarica (pjesnikinja) pokazivala veliku ljubav prema
umjetnosti i pisanoj riječi, zalijevajući je urođenim talentom i upijanjem
sadržaja drugih umjetnosti, autoričino pjesničko stablo svoje je prvo književno
korijenje pustilo u tekstovima objavljenima u književnim časopisima Književnost uživo, Kvaka i Sapphoart, na
portalu Virovitica.net, na društvenim
mrežama (uz jednostavan potpis „biLJana“ u kojemu LJ – tako sam odlučila za
sebe prilikom neslužbenih iščitavanja autoričinih tekstova – označava ljubav),
u tekstovima prijavljenima na hrvatska i međunarodna pjesnička natjecanja, a
ponajviše u sudjelovanju na Virovitičkim umjetničkim večerima (današnjim
Roklicerovim večerima) koje je u virovitičkom kafiću Cug 2017. godine pokrenuo glumac, književnik i svestrani umjetnik
Robert Roklicer. Potaknuta pozitivnom stvarateljskom i izvođačkom energijom
Umjetničkih večeri, Kovačević je probudila svoj uspavani potencijal poeziji
sklonoga sjemena. Tihim, nježnim glasom djevojčice i brižnom majčinskom
pojavom, pjesnikinja je svake subote pred mnogobrojnom publikom čitala svoje
stihove, stječući tako poklonike svojega književnoga izričaja, ali i hrabrost
koja je rezultirala impresivnim pjesničkim opusom okupljenim u pjesničkoj
zbirci. CugAnno 2018 je poetsko
mjesto na kojemu pjesnikinja iznosi svoju intimnu poeziju protkanu životnim
ranama čije se boli pretvaraju u raskošne ruže. Zbirka anima dolorosa koja iskazuje ranjivost duše, ali čvrstinu misli u
sedamdeset pjesama nudi širok raspon tema i stihovnih oblikovanja koji se
nalaze u intimnom promišljanju i proživljavanju svega onoga što lirski subjekt
vidi, odnosno svega onoga što osjeća.
Strukturiranih devet dijelova CugAnnoa svojevrstan su
splet različitih pjesničkih ciklusa. Prvi nosi naziv Cug i posvećen je mjestu na kojemu se pobudio autoričin pjesnički
zanos. U ukupno deset pjesama ocrtavaju se motivi vlakova, odlazaka, čekanja,
boemskih druženja, čežnje, samoće i zaborava. U stihovima pjesme Cug (vlak) Kovačević iznosi vlastiti
„pjesnici su čuđenje u svijetu“ iskaz u kojemu su središte njezina pjesničkoga
opažanja marginalizirani umjetnici: „Na sporednom peronu stoji / ali samo za
nas postoji / samotnjake i čudake / sanjalice i bedake / utopiste realiste / i
još neke idealiste / pjesnike i zanesenjake / Tamo gdje drug će pružiti drugu /
ruku spasa šarenu dugu / čašicu vjere u starom Cugu“. Pjesma Moje veče inspirirana je i bibliofilijom
koja se ogleda u stihovima: „Voljeti knjigu, ma to zna samo onaj tko ljubi
žarko / Umom i tijelom i dušom jako“. Ovaj ciklus donosi i religiozni aspekt
koji se nastavlja i u drugim pjesmama, a vidljiv je u obraćanju božanskom
nadahnutim ljudskim teretima: „Oh, Jaganjče Božji, što Te svijet umori tako
lako / Bez da trepne / I na Tebe svali sve što sebi priznati ne može“ (Agnus Dei). Osim prisutnih elemenata drugih vrsta (poput onih kakve
zatječemo usred socijalne i refleksivne pjesme), snažna je i tematika
neostvarene i snažne ljubavi: „Oh, koliko dugo sam čekala da ti pročitam ime /
Na popisu nađenih i izgubljenih stvari“ (Popis).
Moglo bi se reći da cijelom zbirkom dominira taj snažan osjećaj nečega što
Portugalci nazivaju saudade; nježnom
melankolijom koja sadržava i tugu, i čežnju, i ljubav. I osobito propitivanje
svega onoga što ranjava krhku dušu pjesničku.
Drugi dio zbirke mogao bi se prepoznati pod
zajedničkim nazivnikom – Godišnja doba.
Naime, plodno Proljeće u svojoj
jedinoj pjesmi sadrži opis pejzaža u kojemu se priroda uspoređuje s vlastitim
bitkom („Kod mene cvjetaju jaglaci / Zakašnjeli cvjetovi i sivi oblaci“). Ljeto donosi nešto intimnije pjesme u
kojima se cijene prisnost i ljubav, a pjesma Pasja vrućina naracijom i pomoću moći maštanja oslikava pomalo
gershwinovske slike paklenog ljeta u kojemu je „življenje jednostavno“. Lirski
subjekt u ljetu ne podliježe promjenama prevrtljivog društva i tvrdi: „Ja sam
još ona otprije / nekada kako su učili nas stari.“ (Nerazborito ljeto). Jesen
pak donosi sjajna stilska i izražajna sredstva bogata usporedbama (pjesma Rever jeseni: „Lastavice nanizane na
žici / kao očice pletiva na igli“), metaforama (pjesma Romor kiše: „Na tamnom modrom nebu / zabijelilo se srce“) i
personifikacijama (pjesma Jesen u mojoj
kosi: „Jesen je moja obgrlila ramena.“). Uslijed snažnih vizualnih slika,
pojavljuju se i naglašene auditivne pjesničke slike (osobito u pjevu očigledno
drage crvenrepke). Kovačević svoje stihove boji, stoga je koloritnost prisutna
u mnogim pjesmama (Boje jeseni, Crveno, Žena i mornar i dr.). Zimski ciklus obilježavaju motivi zime,
hladnoće, snijega, ali i suvišnost,
sjeta, nedostajanje. Pjesma Maskenbal
prikazuje čovjeka kao biće maske, uloge: „A gladne zmije strasti / po tijelu ti
gmižu (…) A ja? / Ja sam tek samo / tuđa žena“.
Osim emotivne sfere ljudskoga bića, pjesnikinjin
lirski subjekt u duhu terencijevske sentence „čovjek sam i ništa ljudsko nije
mi strano“ progovara i o tjelesnom određenju čovjeka. Erotski motivi pojavljuju
se u ciklusu Ljubav, oslikani crvenom
bojom. U istom ciklusu lirski subjekt ljubavniku se obraća s poštovanjem,
oslovljavajući ga (obuzet ljubavnim sljepilom) kao što oslovljava najviše
božansko biće („Tebe“). Osim dosadašnje čežnje i nedostajanja, prisutne su i
odbačenost i praznina koje karakteriziraju lirski subjekt. On povremeno mijenja
i spolnu odrednicu te postaje muškoga roda (u pjesmama Mačak u vreći i Vrata).
Poveznica s Bogom čuva se i dalje („Bože, čuvaj mi ljubav moju“), a osobito
intrigira naglašeno ponavljanje stiha (svojevrsna društvena kritika) „Zašto
ljudi zaključavaju srca“ (Ljubavni lokoti)
u kojemu se promišlja o svijetu u kojemu kronično vlada nedostatak ljubavi i
općeljudske, čovječne sklonosti.
Ženski ciklus sastavljen je od triju pjesama u kojima
se naglašava odnos i istovremena različitost prijateljica, povezanost s majkom,
apsurd društvenih konvencija te se podliježe ironiziranju pretjerane ženske
posvećenosti vanjštini i površnosti duha. Sitotiskarske
pjesme u oblikovanju i stilu donose dašak poete
ludensa, ali i autobiografsku natuknicu iz pjesnikinja života. Završni dio
prožet je refleksivnim i poučnim razmišljanjima (poput onoga u pjesmi Zemlja: „Zemlja ko mati, samo jedno želi
/ Da zajedno s tobom, čovječe, ovaj život dijeli!“), socijalnim opterećenostima
društva današnjice (Kruh naš svagdašnji),
prolaznošću i pisanjem (Kad ne pišem ja
ne dišem), a posebno je dirljiva posveta autoričinu pjesničkom mentoru i
prijatelju, prerano preminulom Rokliceru, u pjesmi Uzalud.
Ono što pjesnikinju Kovačević razlikuje od drugih
autora su liričnost i vokabularna kićenost koje su prisutne već u poetskom
predgovoru, ali i u bilješci o piscu. Ona se poigrava riječima romantičarskom
predanošću. Njezine strofe ne ograničavaju se rimom, podudaranje stihova se
događa u pravim trenutcima. Autoričin stvaralački naboj ne opterećuje se ni
interpunkcijom (često je zamjenjujući velikim početnim slovima na početku
stihova), a u pojedinim pjesmama lišava se gramatičke normiranosti u
potpunosti, pomalo koketirajući sa simboličkim (matematičkim) obilježavanjem
pjesama (kao što to čini u pjesmi Kad ne
pišem ja ne dišem u koju unosi neoavangardne kodove).
Pjesnikinja Kovačević vraća se pjesništvu koje cijeni
radost starih navada: apsolutno predavanje čitatelju, podjelu vlastitih istina
i rana s drugima, potajno se možda nadajući da će u tamnoj i gluhoj noći
pronaći dobroga prijatelja, supatnika i suborca, istomišljenika poput svih onih
„nesvrstanih“ ljubitelja artističkih poduhvata koje je upoznala te
prijateljstvom i pjesničkom sponom vezala u Cugu. Njezino stvaralaštvo, ideje,
teme i pjesnička instanca sama po sebi nadilaze metodu i analizu te stapaju
lirski subjekt, autora i umjetnost. Kako piše u svojoj autobiografskoj
bilješci, njezin pisac je žena „napisana, olovkom zadržana, papirom bijelim
zamotana“.
Na kraju, potrebno je reći kako je nostalgija koja je
spomenuta na početku ovoga teksta zapravo autoričina pjesnička nostalgija za
pisanom riječju, a pojavljuje se čak i u trenutku u kojemu ta ista riječ
nastaje. Nostalgija za onim što će proći, za onim što će biti napisano samo
jednom i nikad više. Je li to blagoslov ili prokletstvo? Ne, to je samo
zvjezdanom prašinom dotaknuta odlika pjesnika.
(MM, ožujak 2019.)
Primjedbe
Objavi komentar