(Naklada Bošković, 2019.)
Prečesto možemo čuti kako današnje vrijeme nije
dobro. Stariji redovito tvrde kako je u prošlosti bilo bolje, iako nam povijest
jasno daje do znanja kako svako vrijeme nosi svoj jaram i na najbolje ili
najgore moguće načine skuplja krhotine čovjeka. A čovjek je taj koji je
zaslužan za razvoj povijesti. Upravo zbog toga, rekao bi Franz Kafka, „bitke iz
naše najstarije povijesti biju se i sada“.
O korijenima i listovima civilizacije, o
prošlosti koja je u društvo upisana i sadašnjosti koja povezuje cvijeće budućnosti
i korijen prošlosti, govori i Jagoda Šimac Despotović u svojemu najnovijem
romanu „Tajna izgubljenih kostiju“. Roman nosi podnaslov „Roman o hodočašću
propale duše“, a posvećen je autoričinoj baki i djedu. Pripovjedačica u romanu
je Vesna Marić, novinarka zaposlena na bolničkom odjelu patologije gdje
priprema pokojnike za obdukciju. Njezin unutrašnji svijet oslikava ne samo
puninu jezika, poetičnost i bogatstvo stilskih izražajnih sredstava, već i
moćna filozofsko-refleksivna razmišljanja u kojima se nerijetko vraća u
prošlost. Retrospekcija za Vesnu Marić dolazi putem poznatih prostora koji su
joj obilježili odrastanje (poput prabakine kuće i okućnice):
„Stara stabla ranih krušaka dočekaju me zrelim plodovima popadalim po travi. Nakupim gotovo punu košaricu, probravši one zdrave i padom neoštećene, sjednem na klupu pod krošnjom i pogostim se. Žvakala sam s užitkom i razmišljala kako sam, kad sam bila dijete, zamišljala da je prabakin voćnjak mali raj koji je dragi Bog poslao sa mnom na ovaj svijet kako bih mu u njemu, kad god se osjećam usamljena, bila najbliže.“
Vesnin povratak u ono što je prošlo podsjeća na
dvije autorice: Victoriju Hislop, majstoricu „povratničkih“ priča u kojima se
stapaju prošlo i sadašnje, te našu Mariju Jurić Zagorku koju se može primijetiti
u pomalo arhaičnim izrazima i opisima:
„Davno zaspalo vrijeme, nad kojim u samoći stražare čempresi, prikrada se opet na prstima iz dubine nijemih grobova. (…) Ljubavna pjesma cvrčaka povrati popodnevni mir.“
Protagonističin mir (prožet učestalim glasanjem
cvrčaka, poput kakvoga intermeca) uništavaju ružni snovi, noćne more zbog kojih
završava na psihoterapiji kod naočitog Marka (skidajući unutar teksta pritom
društvene stigme s javnog mišljenja kako je posjet psihologu sramotan čin).
Vesna spoznaje razvijenost svojega šestoga čula koje joj omogućuje poslagivanje
nabora nanijetih u prošlosti – istragu umorstva fra Bože i njegove sestre,
učiteljice Anke Litre koji su ubijeni tijekom Drugog svjetskoga rata i bačeni u
zajedničku grobnicu kod Vražina u Dalmatinskoj zagori. Misteriozna smrt od četrdesetih godina dvadesetog stoljeća ostala
je zaogrnuta velom tajne , baš kao i
njezini počinitelji, pripisujući zločin političkim previranjima i režimima,
kolebajući se između dvaju počinitelja: partizanske i ustaške odmazde (pitanja koja su delikatna i
dan-danas).
Prema tonu, roman je izuzetno sentimentalan (u
emotivnim ispovijestima protagonistice), ali i didaktičan (jer u sebi čuva
pravi mali korpus mudrih rečenica):
„Zao čovjek je inteligentan i vrlo dobro zna što je moralno i dobro, ali se svjesno odlučuje za zlo.“„Čovjek svoju vlastitu dušu ne poznaje.“„Oprostiti znači pustiti i pomiriti se. Tek u zaboravu otvara se put u bolje sutra.“„Neiskrenog i zlog prijatelja treba se bojati više od divlje zvijeri jer ona će možda raniti vaše tijelo, ali zao prijatelj povrijedit će vam dušu i um.“„Čovjek je proizvod kako svog razmišljanja, tako i razmišljanja srodnih duša, mada toga nije svjestan (…)“
„Tajna izgubljenih kostiju“ je roman lika u
kojemu se ljubavni, kriminalistički i filozofski elementi prožimaju, a sadržaj
čitatelju jasno daje do znanja kako je nemir prošlosti ujedno i nemir
sadašnjosti, a ukoliko se s njim ne uhvati ukoštac, postat će i nemir budućih
generacija. Šimac Despotović nije isključiva u odabiru tema, već snažnim
likovima naglasak stavlja na potrebu da onaj „tko traži istinu, mora je znati i
podnijeti“. Dakle, ovo nije roman o borbi, „ovima“ i „onima“, ranama prošlosti
i propitivanju svega što je moglo biti, a nije bilo; ovo je roman o traganju za
onim što je upisano u kosti (onim što pojedinca čini osobom koja jest te određuje njegovo poslanje na ovaj svijet) i roman o liječenju
duša – svoje jedne i na desetke drugih.
(MM, 7. 7. 2019.)
Primjedbe
Objavi komentar