Gdje leži moja snaga?

Lea Brezar, To mogu samo ja: poezija promjene

(Dhar media, 2020.)

    Prečesto knjige doživljavamo trivijalnim materijalima za razonodu ili pak nužnim zlom iz kojega nešto moramo naučiti. Jednako često pritom zaboravljamo na spoznaju koju nam knjige u sebi, gotovo proročki, nose. Djeluju one tako na mase, male skupine ljudi, velike skupine ljudi, povezuju, razvezuju, njihova moć djelovanja često nadilazi državne i jezične granice i, konačno, sve knjige kreću od utjecaja na jednoga čovjeka. Upravo intrizičnom motivacijom i fascinacijom potiču se promjene; najprije one u pojedincu, a zatim se te promjene šire i dalje, kružnom polarizacijom u jednom tijelu oblikujući bogat duh koji može rezultirati pozitivnim ili manje pozitivnim razvojem osobnosti i stavova.

Gotovo kao da se povela za ovom nužnošću čovječje promjene, u protekloj 2020. godini koja je iskušavala naše granice do krajnje izdržljivosti, trenirala našu strpljivost, vjeru i snagu, zagrebačka pjesnikinja Lea Brezar objavila je svoju desetu knjigu i četvrtu zbirku poezije, naslovivši je upravo proročki „To mogu samo ja: poezija promjene“ (kao da je znala koliko će ljudski faktor i prihvaćanje promjene biti potrebni tijekom prošle godine).  Prigodno, ukupno 74 pjesme ove zbirke poredane su po abecednom redu naslova kao da nam njihova autorica jasno daje do znanja da promjena dolazi praćenjem pravila, nikako preskakanjem ključnih životnih segmenata, slijeđenjem osnovnih zadataka koje sudbina postavlja pred nas da bismo kasnije prodornije gledali tamu. Ova „poezija promjene“ temelji se (prvenstveno) na osnaživanju lirskoga subjekta čija se pojava, kontra svih pjesničkih zakonitosti, izjednačuje s autoricom. Gube se granice onoga što je unutar i onoga što je izvan pjesme, a autoričina misao oformljeno pronalazi svoje sklonište u obličju lirskoga subjekta (dokazujući to i u autobiografskim fragmentima). Riječ je o gotovo intimnoj poeziji koju pjesnikinja posvećuje svojim težnjama i strahovima pitajući se: „Ako te ništa ne uznemiri / Kako ćeš osjetiti život?“

Na tragu liričnih ostvarenja indijske motivacijske stihotvorke Rupi Kaur u čijim se stihovima jasno ocrtava dharmastičko pisanje prožeto traganjem za istinom postojanja, zakonima ljudskosti, načelima čovječnosti, morala i poštenoga življenja koje je plod svjetlosti i spoznaje, Brezar se trudi pisati poeziju pročišćenja duše. Riječ je o naoko jednostavnoj i vedroj jezičnoj igri koja ne mari za dosljednost rime i stilskih figura i „ne pati“ od kompleksa umjetničkoga dojma. Brezaričina poezija kao da ne stremi svrstavanju vlastitih stihova u područje lirike; općenito, poezija je prostor najvećih ljudskih i umjetničkih sloboda, ali istovremeno i prostor najvećih osobnih rana koje se redovito analiziraju, seciraju i novim čitanjem otuđuju. Pjesnikinja želi preuzeti kontrolu nad čitateljskim kidanjem i svojatanjem duše  koja je položena na papir. Umjesto književnosti velikih metafora, figura i tropa kojima se postiže umjetnička zadovoljština, Brezar odabire nešto drugo: psihologiju i poeziju pomoći. Psihološkom potporom, podrškom čitatelju koju crpi iz vlastite životne riznice osjećaja potiče svakoga tko naiđe na njezine stihove da shvati da nije sam na ovom svijetu u kojemu su borbe dar koji nam Nebesa nude kako bi nas poučila životu, gotovo uz retke: „Ti budi igrač mudrosti. / Ne zbori iz trenutne ludosti.“

Stihovi navedene zbirke žrtvuju svoju jezičnu kićenost i pjesničku slavu u ime jasnije poruke o važnosti razvoja, važnosti cjeloživotnoga učenja i dovršavanja zadanih aktivnosti, drugim riječima, žrtvuju se u ime ideala i traganja za pravednijim čovjekom. Potiče se pritom kritičko promišljanje, stvaranje povjerenja u same sebe: „Lako se damo smesti (…) / Gdje putokazi jasni stoje, / A mi okrećemo glavu.“

Kao što je već navedeno, pjesme u ovoj zbirci kraće su od onoga na što smo od Lee Brezar navikli (čak se poigrava i modificiranim haikuom) zbog čega djeluju sintaktički nedovršenije, oskudnije. Za razliku od prijašnjih autoričinih pjesama, ove su zašle daleko u nutrinu i filozofska poimanja vlastitoga postojanja te se čini da se njima pokušava zatomiti riječ, a iznijeti neopipljiva emociju koju prilikom pisanja stvarateljica osjeća. Dosadašnju Brezaričinu melodičnost stihova zamijenili su nešto prigušeniji tonovi na koje su možda utjecali vanjski faktori poput korone, potresa i svjetske krize. Isti su možda umorili i samu pjesnikinju koja odbija suvišna opravdanja i priznaje da je doista riječ o promjeni, prijeko potrebnoj promjeni koju prihvaća širom raširenih ruku.

 

(MM, 7. 1. 2021.)