Kristian Novak, Ciganin, ali najljepši
(OceanMore, 2016.)
(OceanMore, 2016.)
Emocije
su najljepši dar kojim nam književnost ljubazno uzvraća kako bi nam zahvalila
na našemu vremenu koje smo odvojili za čitanje. Svaki roman ima dobru rečenicu,
o tome ne dvojim. Ipak, ponekad uz kvalitetne rečenice očekujem i katarzu. Znam
da je pročitan tekst uspješan ukoliko o njemu mogu razmišljati i danima nakon
čitanja. Tek tada shvatim koliku je jačinu djelo zapravo imalo. Emotivno pročišćenje
doživjela sam nedavno, nakon pročitanoga Novakova romana Črna mati zemla. Matija Dolenčec i njegova kompleksna dječja mašta
doista su nešto što ću zauvijek pamtiti. U potrazi za daljnjim nastavkom
književne katarze pristupila sam i Novakovom romanu Ciganin, ali najljepši koji je objavljen 2016. godine u nakladi
izdavačke kuće OceanMore. Naslov me
je u potpunosti „kupio“. Romantično sam zamišljala romske čerge usred divnoga
Međimurja, predivne crnokose žene dugih kosa kojima se murski vjetar poigrava
šarenim maramama u rukama, njihove snažne brkate muškarce i poznati Ederlezi koji svira u pozadini dok se u
tekstu isprepliću različite romsko-međimurske bajke, legende i predaje. Umjesto željene romantike i romske glazbe,
dobila sam – krimić i cajku. Iako se radi o dobrome kriminalističkome romanu,
ne mogu skriti svoje blago razočaranje. Ne znam radi li se samo o previsokim
očekivanjima (jer je Črna mati zemla
doista visoko podigla ljestvicu autorove književne izvrsnosti) ili o mojoj
psihičkoj nepripremljenosti na roman (nikad ne reci nikad), no ipak se iskreno nadam
da je potonje. Tekst ima i mnogo dobrih osobina pa ću, metodičarima na volju,
započeti s pozitivnim.
Roman
je sjajno zamišljen kao sedmodijelna priča s posebnim naslovom. Svaki dio je,
naime, naslovljen nazivom jednoga straha (strah od poznatog, strah od vlastita
odraza, strah od paraliziranosti, strah od rupa, strah od izbora, strah od
simetrije), osim posljednjega dijela
koji se naziva nekrofilijom, odnosno „Uživanje u promatranju mrtvih“. Poglavlja
su koncipirana u obliku transkripata ili telefonskih razgovora bez glasa sugovornika.
Novak je dosljedan „ja-formi“ i pripovijedanju u prvoj osobi. Umjesto
prokušanog jednoga pripovjedača, autor se ovoga puta hvata ukoštac s četiri
različite osobnosti. Čini to poprilično vješto (sa sitnijim zamjerkama u
prijelazima između kajkavštine, romskoga jezika i hrvatskoga standardnoga
jezika) pa pritom upoznajemo četrdesetogodišnju razvedenu nekadašnju bankovnu
službenicu Milenu koja se osramoćena
vraća u svoj rodni Sabolščak, imigranta Nuzata,
oca i supruga koji iz Mosula pokušava prebjeći u francuski Calais kako bi
svojoj obitelji u Mosulu priuštio bolji život, Sandija, mladoga marljivoga Roma iz Bukova Dola čije je pravo ime
Sandokan te Plančića, policijskoga službenika iz Zagreba. U okrilju
međimurskoga kraja u kojemu je sve javna tajna rađaju se poprilično teške
društvene teme: diskriminacija različitih, zabranjena i neodobravana ljubav
Hrvatice i Roma, kriminalne radnje koje od sitnih krađa, opojnih sredstava i
nasilja eskaliraju u okrutnu trgovinu robljem (trafficking) i ubojstva. Crnilo razbija sjajan lik Japice koji
svojom dražesnom pojavom devedesetogodišnjega starčića istovremeno razvija
humorističnu stranu romana, ali i izaziva strahopoštovanje, divljenje i
sažaljenje čitatelja. Ujedno, pored svih mračnih likova, Japica je među
rijetkim likovima koji je u tekst unio svjetlo i svojim si ponašanjem priskrbio
simpatije. Ostali likovi djeluju stvarno (što se može zaključiti u izboru
glazbe i pojedinim navikama), ali im nedostaje emocija. Milena je mehanizam
kojemu nedostaje Dolenčecovih sumnji i propitivanja, likovi traumatiziranih
policajaca te psihički poremećenih romskih zločinaca i nekadašnjih ratnika
zalaze u područje klišeja (posebice spominjanje „Horejšija“ čijim se imenom
izravno i kroatizirano upućuje na karikiranoga junaka jedne američke
kriminalističke serije), a svi veoma teško izazivaju čitateljsku empatiju (to
ne može čak ni Nuzat, a ni tragična Sandijeva sudbina). U nekoliko navrata
tijekom čitanja požalila sam za bezbroj puta spomenutim Matijom i psihološkom
razvijenošću njegova lika, zatim i za snažnijim razvojem ljubavne priče, a u
konačnici i za „snažnijim“ završetkom romana. Kao što sam navela na početku, Črna mati je postavila visoka očekivanja
i teško mi je pomiriti se sa završetkom koji i dalje neriješeno ostaje „visjeti
u zraku“. Mudri ljudi kažu da ljepota leži u oku promatrača. Prateći ovu
formulu, priznat ću da vjerujem kako književna kvaliteta leži u emocionalnom
prihvaćanju čitatelja. Ovoga puta nisam prepoznala željenu književnu ljepotu,
no možda već sljedećim čitanjem taj „Ciganin“ i u mojim čitateljskim očima
postane najljepši.
(MM, 5. 12. 2018.)
Primjedbe
Objavi komentar