Dubravka Ugrešić, Lisica
(Fraktura, 2017.)
Od
1987. do 1989. godine u Velikoj Britaniji snimala se televizijska serija „The
Storyteller“ fantastičnoga karaktera. Unatoč slabim posebnim efektima (koji su
zapravo i očekivani, s obzirom na to da je serija nastala prije tridesetak
godina, u doba koje je bilo oslobođeno „pametne/smart“ tehnologije), serija je
bila zanimljiva zbog koncepta u kojemu su stari pripovjedač i njegov vjerni pas
(zapravo lutka) pripovijedali najpoznatije bajke zavaljeni u naslonjač pored
toploga kamina. Ovaj zabavni program za djecu bio je izuzetan i zbog načina na
koji su se donosile priče: s lakoćom pripovijedanja, s prisutnom strašću
pripovjedača i radnjom koja obuzima slušatelja. Upravo me na ovaj dječji
serijal podsjetio i roman Dubravke Ugrešić „Lisica“ objavljen 2017. godine koji
se već na samom početku propituje:
„Zaista, kako nastaju priče?“
Ugrešić
pažnju postavlja na pripovijedanje i pisca, stoga uvelike obraća pozornost na
simbol lisice koji proučava kroz sve aspekte kulture, posebno naglašavajući:
„Lisica je utjelovljenje lukavosti i izdaje. Ako se duh lisice useli u čovjeka, rod toga čovjeka je proklet. Lisica je totem pisaca.“
Pripovijedanje
se odvija u prvoj osobi, dajući naslutiti da se radi o autobiografskom tekstu.
Sam tekst je poseban, isprepleten solarovskom znanstvenošću, putopisnim,
filozofskim, ljubavnim i drugim osobnim te intimnim motivima. Obogaćen je
fragmentima i citatima, upućujući na izuzetnu potkovanost teorijskim znanjem.
Ovaj roman nije roman moderne, on je milenijski roman koji nadilazi stara
shvaćanja romana i njegovih normi. Fikcionalno i stvarno (barem ono za što bi
čovjek pomislio da stvarno jest) se prožimaju, izmičući pritom konvencijama i
logici književne analize. Pripovjedačica je učenjakinja rastrojena između
umjetnosti koja održava životnu stabilnost i svoje svakodnevnice koja,
zahvaljujući emocijama, stvara pomutnju. Pripovjedačica sama govori da je
njezin tekst „priča koja se trudi da ispriča priču“, prihvaćajući ideju kako
pisanje nije ništa drugo doli prokazivanjem likova; kad pišu o nekome, pisci mu
kradu dušu, ali istovremeno mu podižu i spomenik.
Pripovjedačica
dobro poznaje ljudsko srce koje želi povezati roman i život, želeći ga svesti
na zajednički nazivnik kako bi ga učinilo lakše razumljivim. Tvrdi da se ljudi
raduju poistovjećivanju svojih života s pričama jer tako ispadaju zanimljiviji,
svijetu važniji. Ono romantizirano mišljenje kako su pisci, glumci i ostali
umjetnici romantične osobe koje žive čudesnim i uzbudljivim životima zapravo se
svodi na budalasto idealiziranje i konstruiranje vlastitih vizija svijeta u
glavi. Mi, promatrači, na taj način zapravo sami stvaramo priče i likove u
svojim glavama, nerealne i nestvarne slike za koje bismo voljeli da postoje:
„Književni rodovi, žanrovi i vrste, kao metafore za ljudski život, otrcali su se od prekomjerne upotrebe, ali ljudski životi nisu se nimalo umorili od toga da budu pravi romani, drame, tragedije, farse, neispričane priče, kazališni komadi i hertz-romani. Ljudi još uvijek rado uspoređuju svoj život s romanom (O, kada bih vam samo ispričala svoj život, bio bi to pravi roman!), s kazališnom pozornicom i pričom.“
Tekst
bez konkretne teme zapravo je pripovjedačičino opravdanje pred svijetom. Snažnim
glasom koji progovara o tabuima, emancipiranosti i osjećajima želi reći tko je.
Lisica koja predstavlja pisca, demonizirano i erotizirano žensko obličje,
nestalnost i nemiran duh zapravo je sredstvo kojim se povlači paralela između
života i umjetnosti, između pripovjedačice kao literarne uloge i pripovjedačice
kao uloge svakodnevne žene. Život bez ljubavi odvlači književnika u vječno
traženje slave i tuđega odobravanja:
„Lisičje prokletstvo leži u tome da nije voljena. (…) Kako, uostalom, voljeti nekoga tko mijenja svoja lica i svoju narav, nekoga tko je čas privržen, čas spreman da nas proda budzašto, nekoga za koga, uostalom, nismo sigurni pripada li svijetu mrtvih ili svijetu živih? Lisica ne pripada ni zvijerima, ni nama, ljudima, niti pak božanstvima. Ona je vječiti slijepi putnik, migrantica koja s lakoćom prolazi kroz svjetove, a kada je uhvate bez putne karte, onda repom vrti kuglice, izvodi svoje jeftine majstorije. Taj trenutak divljenja koji načas dobiva ona kratkovidno (O, lisičja slabosti!) zamjenjuje za ljubav.“
Kad
bismo ponovno postavili pitanje kako nastaju priče, pitanje koje sama autorica
zapisuje u svojemu tekstu, došli bismo do jednostavnoga odgovora: eto, upravo
tako.
Primjedbe
Objavi komentar