Boris Perić, Povijest paučine
(Ljevak, 2018.)
(Ljevak, 2018.)
Stara praznovjerja govore kako
pauk u domu označava veliku sreću. Ukoliko pauk dođe na ruku osobe, ona će
dobiti novac. Pauk koji se penje po zidu naznačava promjenu vremena ili
najavljuje dolazak gostiju, promjenu u svakom slučaju. Crni pauci izazivaju
povoljne vijesti, a bijeli donose sreću. Paučina u kutu prostorije označava
skorašnje vjenčanje u kući. Neki ih se panično boje, trpeći pritom
arahnofobiju. Kako god bilo, ovi insekti inspirirali su i umjetnost. Pauci su postali dijelom književnosti pa je tako popularnom
postala priča o Charlotteinoj mreži, a djeca na engleskom jeziku rado pjevaju pjesmicu
o upornom pauku („Itsy bitsy spider climbed up the water sprout.“). Tolkien je imao svoju Shelob. Poganski običaj Noći vještica paukove mreže smatra jednim od glavnih simbola mističnog i zastrašujućeg koje tog 31. listopada redovito vlada u zapadnjačkim zemljama. No, zašto sada
naglašavam pauke? Jer je motiv pauka naglasio i Boris Perić u svojemu
romanu „Povijest paučine“, svojevrsnom nastavku romana „Vampir“. Pauk Zdenko
u kutu samačkoga stana uljepšava život pripovjedaču, nezaposlenom lektoru i cenzoru, nekadašnjem novinaru
britkoga jezika koji uz fini sarkazam i
impresivnu dozu crnoga humora („Pita li me, pomislih zlobno, reći ću mu da sam
Talijan i da se zovem Mario Neto. Ili Mario Bruto, jedno i drugo, naravno, s
dva t, ali i autocorrect ovdje zbija neslane šale. Okej, nadjenut ću si ime
Mario jer sam, kao mario za njegovu ženu, možda sam je timario, možda i
jamario, mimario, vimario, možda sam je katkada i onemario… ma, sve je to odveć
vulgarno za jedan pristojan razgovor. Mario Bruto, zvuči glupo, doslovce
prevedeno: „zli Mario“, kao „lepi Mario“ ili „super Mario“, ali rekao sam:
Mario Superiore ne osjeća se super.“) te
monološku interakciju s čitateljem („Ukratko, da sad ne opisujem – a vi biste
opis, zar ne?“) pripovijeda o preminulom susjedu profesoru koji si je oduzeo
život revolverom, o svojem čudnom i jalnom susjedstvu, udanoj ljubavnici
Gloriji/Slavici te vlastitim životnim putešestvijama (kao i borbama društva). Njegovo se pripovijedanje gradi iz ničega, ukazujući na
učenost vlastitoga lika koji poznaje Delibesa, Hoffmanna, Krležu, Bahtina,
Triera, Kubricka, Freuda i Karla Maya.
Zdenko, pauk koji ga podsjeća na smrt u riječima:
Zdenko, pauk koji ga podsjeća na smrt u riječima:
„Ma koliko smrti titralo u njihovim nervoznim drhtajima, te mreže odišu životom i dok je tako, živi čitav stan.“
uvlači u filozofska promišljanja
te radnju koja tinja usred zagrebačke stambene zgrade. Egzistencijalna pitanja
poprilično se vješto prožimaju s natruhama jezive atmosfere pa tako preljubi,
ekonomski problemi i negativne socijalne navike postoje u suživotu s pričom o
fantastičnom biću. Pauk odvlači pozornost čitatelja ka drugom dijelu teksta
koji se omotava oko odlaska u Istru, u Pazin, te otkrića spisa o najstarijem
imenovanom vampiru Juri Grandu, koje je pronašao u profesorovu stanu. Radi li
se o stvarnom događaju ili fikcionalnom maštarenju unutar fantastičnoga
diskurza, čitatelj ne doznaje. Snažno poigravanje umom, stvarnim i nestvarnim
te naglašavanje bramovskih obilježja poput tjelesnosti i žudnje, smrti i
nejasne granice između sna i jave ukazuje na to kako je neizvjesnost ovoga romana
sjajan i napet uvod u nastavak u kojemu će zazorno i mistična atmosfera dostići
svoj vrhunac.
Primjedbe
Objavi komentar