U tekstu zasađena, na tekstu izrasla, iz teksta ubrana

Snježana Akrap-Sušac, Snjeguljica ne jede jabuke
(Vlastita naklada, 2019.)

Jabuka – voće koje od davnina nosi titulu voćne miljenice kulture. Keltske legende i predaje o jabuci govore kao o svetom stablu s „onoga svijeta“ u kojemu su sadržani znanje, čarolija i samootkrivenje, kineska tradicija smatra je simbolom mira i obožavanja, drevne, pak, makedonske legende govore o Aleksandru Velikom koji je pronašao indijsku jabuku dugovječnosti. Hrvatska kultura jabuku čuva u narodnoj pjesmi („Jabuka je moja, ja san je gojio, ni varha ni grane nisan joj lomio…“), isticanju djevojačke ljepote („cure ko jabuke“), u jabuci božićnici koja resi blagdanski stol, a ponegdje i u svadbenim običajima darivanja. Dakako, daleko su najpoznatiji prikazi oni koji su se snažno usidrili u većini kultura: „jabuka razdora“ (zlatna jabuka koju je Dioniz trebao darovati najljepšoj božici i tako doveo do svađe i tragedije), Evina jabuka (biblijski zabranjeni plod s Drveta života uzročno-posljedično doveo je do Prvoga grijeha) te Snjeguljičina otrovana jabuka (nestašna jabuka koja je glasan okidač za tekstualno tkanje koje imate priliku držati u rukama). Slučajno ili ne, sve tri navedene jabuke redovito su povezivane sa ženama i velikim tragedijama. Slučajno ili ne, i sama imenica „jabuka“ u većini je jezika ženskoga roda. Ovaj neobičan splet slučajnosti i tragičnost koja izaziva gotovo skandalističku sablazan ili pak oduševljenje fantasyjem jedna žena odlučila je vratiti u realnost. Učinila je to poprilično dobro jer njezina Snjeguljica, sada obična svakodnevna žena koja se naivnosti „damâ u nevolji“ (kakva je i sama bila) smije u lice, više ne jede jabuke.

„Snjeguljica ne jede jabuke“ zbirka je kraćih proznih uradaka koji imaju heterogeno žanrovsko određenje: povremeno je riječ o malim esejističkim tekstovima, ponekad o intimističkoj prozi ili pak nalikuju pjesmi u prozi, a ponekad nose modernistički karakter u kojemu „ludistički učenjak“ (u ovom slučaju – maštovita autorica Snježana Akrap-Sušac) suvereno preuzima kormilo pripovjedačice (po potrebi i lirskoga subjekta). Nadilazi se tako zakonitosti i pravila prozaističkih tekstova uz jasan izraz, ponekad britak i oštar jezik, altruističko shvaćanje tekstualne materije i dobar prstohvat društvene kritike i humora koji redovito „bježi“ preko granice ka ironiziranju tematike i sarkazmu. U ukupno šest poglavlja, podijeljenih na dva dijela, autorica Akrap-Sušac donosi ukupno 29 kratkih tekstova. Simbolično ili ne, ovi brojevi na poseban način ukazuju i na tijek cijele zbirke: broj dva označava dvojnost, strpljenje, partnerstvo, empatiju, pozitivnost i negativnost, a teološki predstavlja i istinu Riječi, dok broj devet simbolizira ljubav, mudrost, otkrivanje i završetak. Spomenuti brojevi kao da (ponovno slučajno!) u sebi nose razvoj pripovjedačice i tema koje ona donosi. Naime, kako priče teku, pomalo nervozno pripovijedanje, uzrujano društvenom nepravdom i jarmom surovosti svakodnevice, pretapa se u pripovijedanje pojedinca koji romantično zalazi u sebe i svoja sjećanja.

Prvi dio nešto je općenitiji od drugoga koji ponire u gore spomenutu introspektivu autorice. Koncipiran je od četiriju poglavlja. Prvo od njih, „Urbi et orbi“, donosi snažnu kritiku društva, osobito se baveći problematikom patrijarhata i zagovaranjem „slobode pojedinca u paru“. Ovo poglavlje svjedoči i o zabludama koje čovjeka prate od djetinjstva pa sve dok ne nastupi odrasla dob. Čudesne sudbine likova iz bajki autorica stavlja u sasvim nov i realan kontekst, ukazujući pritom čitatelju na dvojnost, surovost i netrpeljivost društva u kojemu je teško govoriti o boljem svijetu jer isto to društvo svaki pokušaj dočeka na zub (ili uz posprdan osmijeh). I baš kao da univerzalnu istinu poglavlja pokušava sažeti u jednu rečenicu, autorica piše: „Neću govoriti o ljepotama života koje propuštamo, već sam dovoljno smiješna.“

Drugo poglavlje, „Bumerang“, pažnju čitatelja svrnut će na ljudske odnose. Kroz nešto utišaniju kritičnost, govori se tako o socijalnoj neosjetljivosti, neispunjavajućim međuljudskim vezama, a ponajviše netoleranciji koja nam svima oduzima božansko pravo na pravedan život.

Treće poglavlje prigodno je nazvano „U ladicu se sve može strpati“ jer funkcionira baš poput ladice u kojoj se raznoraznih sadržaja može pronaći. Osim priče o hrabroj ženi, težakinji Grlici, priče o srčanosti i velikom srcu jednoga psa te priča o snazi jezika i razlikama seoskoga i gradskoga života (koji u sebe snažno upija kulturu, dok onaj prvi stvara svoju vlastitu prirodnu umjetnost), u ovome se poglavlju pojavljuje jedna pomalo brešanovsko-ionescovska minidrama čiji temelj (ponovno!) nose ljudski odnosi i intertekstualnost koja se poigrava Shakespeareovim i Sofoklovim likovima u vremenima koja se rapidno mijenjaju.

U posljednjem poglavlju prvoga dijela („Žureći, izgubila sam sebe“) javlja se introspekcija žene koja preispituje svoj život, svoje tijelo, svoja postignuća, svoja mišljenja i svoju slobodu. Kao takvo, ovo poglavlje sjajan je uvod u drugi dio zbirke i intimnije (gotovo autobiografsko) poglavlje „Nešto posve osobno“ koje progovara o obitelji, odricanju, gubitcima i rastancima te velikom znanju i daru ljubavi koje je pripovjedačici dano. Posljednje poglavlje, „Epilog“, svojevrsna je spisateljsko-čitateljska (samo)motivacija autorice koja upotrebom fantastičnih elementa i personifikacijom književnih djela dovodi zbirku do njezina vrhunca i transparentno nam daje na znanje kako je put njezine pripovjedačice (ponekad svadljive, ponekad razočarane, zabrinute ili pak duboko porinute u vlastitu esenciju) otpočetka vodio ka književnosti. Jabuka koju je Snježana Akrap-Sušac bacila na početku ove književne priče svojeg je konzumenta pronašla upravo u tekstu pripovjedačice koja i sama pokušava pronaći svoj kozmos unutar pisane riječi. Potragu ostvaruje na svoj način, onakva kakva ona doista jest: u tekstu zasađena, na tekstu izrasla, iz teksta ubrana, njegovom slatkorječivošću neotrovana – stvarna žena.

(MM, 30. 8. 2019.)