Vlasta Golub, Pauline mačke
(Ibis grafika, 2020.)
Jedan
od najvažnijih dijelova odrastanja su priče; one koje se pripovijedaju, one
koje nam pripovijedaju, one koje pripovijedamo. Priče koje svojom nevidljivom
niti oblikuju djecu koja će jednoga dana stasati u ozbiljne i odgovorne
čitatelje s izraženim (ili manje izraženim) osjećajem za socijalno i
kognitivno. U početku razumijevajućeg razdoblja djetinjstva riječ je o poučnim
bajkama kojima se, pomoću izričito oprečnih osobina likova i prstohvata
čudesnog, djecu pokušava upozoriti na raznolikost društvenih ponašanja i
ljudskih oblika. Te prvotne bajke koje smo usvojili u životu s vremenom (i s
djecom) rastu, stasaju u nešto ozbiljnije, svakodnevnije i primjenjivije
tekstove koji rastućoj djeci daruju manje crno-bijelu sliku čovjeka i društva.
Te im priče govore da je u redu imati mane, ali im ujedno govore i kako se
nositi s pozitivnim i negativnim stranama vlastite osobnosti. Na primjerima
likova (u dječjim romanima redovito je riječ o dječjim junacima) mladi
čitatelji uče o posljedicama i nagradama, prijateljstvu i sukobima, snalaženju
u nemilosrdnim okruženjima koja od njih često žele stvoriti tek normirane
članove zajednice čiji su životi formirani po PS-u, one koji ne griješe i ne
pokazuju unikatnu ljepotu vlastitih mladih bića. Priče uskaču u trenutcima u
kojima je potrebna podrška, smjernica, jasniji pogled na svijet kojim smo okruženi.
Kako zapisuje Milan Crnković 1987. godine, „priča je protivljenje razumu radi
oslobađanja razuma, iskrivljavanje stvarnosti radi poniranja u njene dubine,
negiranje jednog sustava radi stvaranja drugog, obuhvatnijeg. Priča je
prevladavanje straha, nemoći, tame, tromosti i nepokretnosti, sputanosti, okrutnosti
prirode i njenih sila, čak i smrti. Priča je stvaranje, oblikovanje novog prema
postojećem, traženje pravog lica ispod maske. Priča je dio slobode.“ Upravo o
jednom obliku ovakve slobode priče, odnosno pisane riječi, svjedoči nam
virovitička književnica Vlasta Golub koja je, nakon svog romanesknog prvijenca
„O ljubavi, spletkama i svemu pomalo“ (HDKDM, 2016.) te drugoga romana „Eva,
mala žena“ (HDKDM, 2018.), objavila i svoju treću knjigu za djecu i mlade
naslovljenu „Pauline mačke“ (Ibis grafika, 2020.).
Ovaj
roman, simpatično popraćen ilustracijama Ane Vujasić, podijeljen je na ukupno
sedam poglavlja koja prate jedno praznično ljeto života mlade tinejdžerice Ade.
Njezinu priču upotpunjuju dvojica prijatelja, Mihael i Brankec (Branimir),
jedna (ne)prijateljica Leonarda, namrgođena stara susjeda Paula sklona crnoj
odjeći čija raščupana sijeda kosa i bradavica na bradi odaju dojam vještice iz
Ivice i Marice te njezina crna mačka Nera razvijenog šestog čula. Pojavljuju se
u romanu i sporedni likovi, poput Adine mame, Leonardine bake Klare i drugih
susjeda. Nejasno je o kojemu je gradiću zapravo riječ jer se njegovo ime nigdje
ne izgovara, ali je svakako jasno kako se radnja svija oko jedne gradske zgrade
koja predstavlja tipičnu hrvatsku stvarnost: samohrane roditelje, usamljene
starice i djecu koju će budućnost odvesti daleko od sigurnog utočišta uličnoga
igrališta na kojemu provode dane. S obzirom na to da djeca u romanu koriste
„dobrobiti“ društvenih mreža (Facebooka i Instagrama), možemo povjerovati da je
riječ o aktualnom tekstu, no čitatelja će zasigurno zagolicati aromatična
atmosfera kakvoga staroga dječjega filma ili romana u kojemu se djeca još
uvijek druže, šale, maštaju, uskaču u pustolovine. Ipak, njihova će djetinja energija
počesto biti prekidana poteškoćama modernoga doba koje danas sve surovije krade
pravo na igru i bezbrižno djetinjstvo. Svi likovi, osobito djeca i Paula, u
sebi nose izuzetnu zrelost i patinu nekih drugih vremena, a istom to mudrosnom
prevlakom obilježen je i čitav roman jer već u njegovu naslovu stoji šifrirana
lukavost o ljudskoj zloći, strahu, smrti, ali i ljubavi i životu.
Roman
je ispripovijedan u trećoj osobi. Pripovjedni dijelovi zapisani su u prezentu
koji povremeno podsjeća na didaskalije ili pak upute u filmskom scenariju.
Prošlo vrijeme pojavljuje se samo u trenutcima Adina prisjećanja, a sve ostalo
vrijeme hrvatski jezični standard obogaćen pokojom kajkavskom rečenicom
ispresijecan je čestim i dinamičnim dijalozima likova uz koje se ne pojavljuju
suvišna objašnjenja. Protagonistica Ada, baš kao i njezina dvojica prijatelja,
ima izuzetno „izglačan“ jezik temeljen na povremenim čistim izljevima dječjih
prepirki i uvreda, a povremeno inspiriran filozofijom odraslih koju su negdje
načuli i putem memorirali. U fragmentima romana pronaći ćemo različite emocije
(ljubav, ljubomoru, tugu, strah, želju za uništavanjem sebe ili drugih) koje nisu
snažnije naglašavane kako se ne bi stvorila patetika i ozračje zrelijih romana,
no autorica svojim rečenicama pokušava potaknuti svijest o onim crnim i bijelim
osobinama bajkovitih likova koje su se, doduše, ovdje pojavile u modificiranom
obliku. Paula možda izgleda zastrašujuće, Leonardu možda krasi anđeosko lice,
no bajke se ovdje iznevjeravaju jer izgled vara. Autorica u svima nama pomalo nostalgično
pobuđuje sjećanje na stare susjede koji su „mrzili“ djecu i tjerali ih
štapovima, a zapravo skrivali neku tužnu i samotnu priču. Podsjeća nas i na sve
zlice koje smo kao djeca upoznali, a mi „mali“ ih nismo znali ili mogli
obznaniti očima naših „velikih“. Ponajviše,
ovaj nas roman sjajno podsjeća na površnost ljudske percepcije koja slike
prečesto nosi u oku, a ne u srcu. Prosječna mlađa tinejdžerica Ada vrlo rano
uočava koliko društvo pridaje vizualnom faktoru pa, smatrajući samu sebe
društveno nevidljivom, izgovara: „Biti poludebela isto je što i biti
nevidljiva. Nisi dovoljno debela da budeš seksi i ženstvena ni u kojem smislu.“
U ovakvim se temama vidi razvoj Golubičina pisma koja sjajno odmiče od „blažih“
sadržaja svojega prvoga romana. Problemi s prvim ljubavima i dječjim
zadirkivanjem mjesto prepuštaju daleko snažnijim motivima te na taj način
„Pauline mačke“ Vlastu Golub odbacuju u područje didaktične proze, socijalnih
tema i jasno obznanjuju teške probleme kojima su današnja djeca izložena,
probleme dalekosežnije i složenije od prvih simpatija i loših ocjena. Romanom
se provlače kompleksnija pitanja vezana za prihvaćanje drugih, za prijateljstva
(izgubljena i sačuvana), za sve učestalije migracije koje ljude odvode izvan
granica naše zemlje te užasavajuće oporo prazne naše školske klupe. Pogubna
tradicijska izreka „Prvi mačići se u vodu bacaju.“ ostvarena je ovdje poput
doslovnoga čina čija se pojava može osuditi na svim razinama ljudskosti, kao
izuzetan poraz morala, etike, vjere i svijesti o važnosti očuvanja dostojanstva
drugih bića. Istovremeno motivira na poboljšanje našega odnosa prema živim
bićima (u ovom slučaju, s naglaskom na životinjama), smanjivanje ispoljavanja
prikrivene agresije i destrukcije te podsjeća na važnost zalaganja za one koji
se ne mogu sami obraniti; mi smo, htjeli-ne htjeli, njihov glas.
Autorica
na djeci blizak način izražava i smrt roditelja viđene kroz dječje oči,
prikazuje sadizam pojedinca koji, pod prekrasnom maskom nevinosti povijenom
iznad hladnoga mu srca, unosi zlo i destrukciju među pošten svijet (primjenjiva
je narodna izreka: „Izvana uj, iznutra fuj!“), pokušava naglasiti pozitivnu
pojavu emancipacije današnjih dječaka i detabuizirati ženstvenost i
menstruaciju, a istovremeno iznosi stereotipe kojima su izvrgnute današnje
djevojčice/mlade žene/žene prečesto klasificirane prema konfekcijskom broju
(„Zato što je tako lijepa i vitka poput manekenke, a ti…“) te izložene
poremećajima u prehrani kojima pokušavaju opravdati svoju vrijednost u društvu
(mada bi bilo sjajno znati kako se sanirala bulimija djevojčice iz romana –
čime bi se ujedno informiralo djecu u sličnoj situaciji kao što to, primjerice,
čini Jasminka Tihi-Stepanić u svojemu romanu „Moja prijateljica Ana“ – ipak
iznenađuju i raduju otvorenost temi te pokušaj destigmatizacije osoba koje se
bore s nametnutim nerealnim obrascima i teškim bolestima).
U
konačnici, i ova priča, baš kao i one spomenute na samom početku, ostvaruje poruku.
Tek naoko sjetnu, no u srži izuzetno optimističnu poruku o snazi – snazi koja
se ogleda u ljepoti neponovljive prosječnosti, oprosta koji nije zatražen, ali
je primljen i čaroliji hrabroga doma koji svatko od nas tijekom svojega života
u sebi gradi.
(MM,
11. 1. 2021.)
http://www.casopiskvaka.com.hr/2021/01/marina-maarevic-vlasta-golub-pauline.html
Primjedbe
Objavi komentar