Ana-Marija Borić, Doba Vodenjaka
(Sisačka udruga za promicanje
alternativne i urbane kulture, Stupno, prosinac 2020.)
„Idemo
kroz vrijeme koje nije naše. I sva ta bol nije naša. Preuzeli smo teret pod
svoja krila u želji da popravimo svijet, ali on je odbio biti drukčiji.“ Ove
rečenice uvod su u zbirku Doba Vodenjaka sisačke
pjesnikinje Ana-Marije Borić. Riječ je o zbirci koja se koleba između ljubavne
i refleksivne tematike dvaju dijelova zbirke (Doba Vodenjaka, Omjer vode i neba), boraveći na razmeđi
promišljanja o vlastitom postojanju i početku („Rođena sam / dok su svi
odmarali od života / i dan danas ne znam / jesam li plakala / pretiho.“, Rođenje), spajanju tehničkoga,
motoričkoga i tjelesnoga postojanja s iskonom poteklim iz prirode („Pronađi
svoju šumu / i spremi svoj život u nju.“, Šuma)
te ljubavnom dvojstvu koje na pojedinca djeluje poput opijuma, zamotano u zanesenost,
grešnu samoću i slom ljubavi („Odlučno sam / Ljubav prekrila samoćom. / Nečim
neprolaznim možda zavaram / praznine.“, Nepopunjene
praznine). Borić je izuzetno skromna u svom stvaranju i promišljanju o tome
kako ljubav možda nije ultimativni vrhunac čovjekova postojanja za kojim se
traga, već se smisao nalazi u samoći i poniranju u sebe. Autoričina je misao
neuhvatljiva, a istovremeno vrlo utješna: „Sve smo mlađi, / vjeruj mi, / samo
su oči / navikle na neviđenje, / a ruke na samoću / i mirovanje.“ (Sve smo mlađi).
Primjedbe
Objavi komentar