Američki nogometaš Tom Landry tvrdio je: "Pobjednik nikada ne prestaje pokušavati.". S ovom izjavom lako bi se mogao složiti Marino Bloudek. Iako je želio postati nogometaš, sudbina mu je namijenila nešto drugo - atletiku. Skromni i veseli Marino otkrio je Marini kako je počela njegova atletska priča kojom ne prestaje oduševljavati svoju ponosnu Viroviticu, ali i cijelu Hrvatsku.
Mikeški Usain Bolt, Virovitička Munja, Brzi Bloki samo su neki od nadimaka koji se pripisuju uz ime Marina Bloudeka. Pa, Marino, možete li nam reći kako je započela ova prekrasna priča?
- Započela je zapravo igrom slučaja. Bavio sam se nogometom i na reprezentacijskoj utakmici jedan igrač mi je slomio nogu. Bio je to težak prijelom od kojega sam se oporavljao godinu dana. Otac je moj oporavak djelomično preuzeo u svoje ruke te je počeo trenirati sa mnom dok sam još bio na štakama. Zahvaljujući njegovim metodama rehabilitacije, nakon svakoga liječničkoga pregleda rezultati su bili sve bolji i bolji. Kad sam se u potpunosti oporavio, postepeno sam se krenuo vraćati nogometu, ali moj tadašnji nastavnik, a današnji trener Zlatko Tot već je tada shvatio da u meni „čuči“ atletičar, a ne nogometaš. Bio je uporan te je zamolio moje roditelje da me puste na jedno natjecanje, točnije, utrku na 1 000 metara. Pripremali smo se otprilike mjesec dana za državno natjecanje u Zagrebu. Nije sve išlo jednostavno. Na prvi problem naišli smo kad su me, zbog toga što dotad nisam ostvario ikakav prijašnji rezultat kao atletičar, svrstali u slabiju skupinu u kojoj se trčalo na zadano vrijeme. Ipak, ostvarili smo 2. mjesto. Nakon toga sam pozvan u reprezentaciju i pristao sam na ponudu. Presudna utrka za mene bila je u Sloveniji, a na toj sam utrci osvojio 3. mjesto na 1 000 metara. To je ujedno bila i moja prva medalja za Hrvatsku. Upoznao sam nove prijatelje, ušao u reprezentaciju, osvojio medalju… Zbog ovih lijepih stvari jednostavno sam morao ostati u atletici. Sljedeće se godine održavao EYOF u Gruziji i rekao sam treneru Totu: moramo se pripremati za to!
Je li atletika bila Vaš prvi sportski odabir?
Zapravo i nije. Nisam baš bio upućen u atletiku. Znao sam samo najvažnije hrvatske atletičare i Bolta. Nije me atletika toliko privlačila jer sam bio lud za nogometom. Sad, otkako se bavim atletikom, sve više i više pratim velike atletičare i njihove utrke.
Tko Vas je svih ovih godina motivirao i bio Vaša „desna ruka“?
- U samom početku moje atletske karijere najveću podršku dobivao sam od svoje obitelji, trenera Zlatka i Atletskog kluba „Slatina“ te svojih prijatelja. Ostvarivši nekoliko većih uspjeha, toj „ekipi“ su se pridružili i Grad Virovitica, Gimnazija Petra Preradovića, Atletski klub „Agram“, Hrvatski atletski savez… Malo tko ima ovakvu pomoć i podršku i zato sam jako zahvalan svima koji su uz mene!
Kažu da su treninzi atletičara izuzetno naporni jer u svakoj vježbi ne sudjeluje samo tijelo, već sudjeluje i um. Možete li nam opisati kako izgleda jedan Vaš trening? Koliko često trenirate?
- Slažem se. Atletika je doista specifičan sport. Mora se naporno trenirati, ali s dozom umjerenosti, a važno je i cijelo vrijeme biti fokusiran na vlastite ciljeve te, naravno, ne zaboraviti i uživati. Treniram 6 puta tjedno kad su pripremni ciklusi, s jednim danom odmora. Svaki trening je zaseban i služi za napredovanje. Na primjer, nekad imamo brzinske treninge, nekad „radimo“ kilometražu, nekad snagu itd. Takav tip treniranja pokazao nam se odličnim i njega se držimo.
Kad je riječ o prehrambenim navikama atletičara: je li doista istina da se atletičari moraju suzdržati od određenih prehrambenih namirnica ili sva mudrost leži u umjerenosti?
- U početku nisam obraćao pozornost na prehranu. Mamina je kuhinja bila za mene najbolja i najzdravija. No kako sam dobivao sve više i više novih informacija o atletici, saznao sam da, nažalost, moram promijeniti svoju prehranu. Mamina kuhinja je i dalje ostala na meniju, ali sam izbacio kruh, brzu hranu, slatkiše i grickalice. Prehrana ima ključnu ulogu u atletici i treba se pridržavati zdravih namirnica, a one manje zdrave treba konzumirati u umjerenim količinama.
Prisustvovali ste brojnim hrvatskim, ali i inozemnim natjecanjima gdje ste postigli izvrsne rezultate. Koja medalja je za Vas „najsjajnija“ i Vama najdraža?
- U ove četiri godine treniranja atletike nastupao sam na raznim natjecanjima za Hrvatsku. Teško mi je odrediti najdražu medalju jer svaka osvojena medalja ima svoju zanimljivu priču.
Brojni sportaši prije sportskoga nastupa čine različite stvari. Plivač Michael Phelps sluša rap glazbu, košarkaš Kevin Durant igra igrice na Playstationu, naša atletičarka Sandra Perković ima svoje antistresne rituale prije nastupa… Imate li Vi svoje male rituale koje činite prije samoga natjecanja?
- Ne smijem odati svoje rituale, haha! :) Mogu samo reći da se prije utrke jako fokusiram, ali činim to smireno.
Imate li sportske uzore u hrvatskoj ili inozemnoj atletici?
- Kasno sam se počeo baviti atletikom pa nisam bio upućen u atletski svijet i imena poznatih atletičara. Nažalost, danas i dalje nemam uzore, ali poznato mi je mnogo atletičara, pogotovo onih koji trče na 800 metara, koje bih htio upoznati i s kojima bih rado stao na stazu i otrčao dva kruga, samo da vidim kako je to stati pored tih velikana.
Svakako je potrebno spomenuti i Vaše kolegice atletičarke, sjajne trkačice Paulu Rakijašić, Stelu Poljanac i Doroteju Santi. Svi četvero ste dijamanti naše županije i svi rado pratimo vaše odlične rezultate. No, kakvi su odnosi među atletičarima? Spaja li vas samo prijateljstvo ili se ponekad pojavi i doza pozitivnoga natjecateljskoga duha?
- U Virovitici ima puno potencijala. Cure su sjajne i u atletici smo svi u dobrim odnosima, što mi je jako drago. Naravno, kada dođe utrka, uvijek postoji doza „dvoboja“, ali nakon utrke svi su si i dalje dobri. Ove godine nam se priključio i jedan kopljaš, Petar Vuković. Petar, nažalost, zbog zdravstvenih poteškoća ove godine ne može nastupati pa mu želim što brži oporavak te što brži povratak na bacalište. Iako nisam upućen u informacije o tome tko je sve član Atletskog kluba „Virovitica“, svejedno bih svima poželio sjajne uspjehe i zdravu sezonu. Osim ovih sjajnih cura i AK „Virovitica“, spomenuo bih i učenike Osnovne škole „Ivana Brlić-Mažuranić“ koji osvajaju trofeje na krosu Sportskih novosti, što je također jedan veliki uspjeh za Viroviticu.
Vi, nažalost, na svojim početcima niste imali uvjete za kvalitetne treninge. Nerijetko smo Vas viđali kako trenirate u gradskom parku. Nasreću, buduće generacije atletičara mogu odahnuti jer Virovitica odnedavno ima i Atletski klub „Virovitica“. Kao pravi atletski veteran, možete li nam odati prednosti i nedostatke ovoga sporta? Kažu da su za trčanje potrebna dobra pluća i duge noge. Je li to istina, odnosno koje su predispozicije za nastanak jednoga atletičara ili atletičarke?
- I dan-danas nemam savršene uvjete, ali ne žalim se. Naprotiv, uživam u njima. Trenirajući u gradskom parku, dvorani, na stazi nekadašnje vojarne i po cesti, sve više me hvata želja da stanem na tartan i otrčim jednu utrku. Budući naraštaji imaju veliku prednost, a to je popravak staze na vojarni i staze u parku. Ovih dana sam isprobao novu stazu na vojarni i svidjela mi se, pogotovo zato što će se u stazu ugraditi i reflektori pa ćemo poneki trening moći odraditi i po noći. Jedino mi je žao što smo ostali bez bazena jer mi je on služio za oporavak i opuštanje mišića preko ljeta. Veliki broj sportova sadrži trčanje kao jednu od ključnih tehnika pa bih volio kad bi se Atletski klub „Virovitica“ spojio s ostalim sportskim klubovima u gradu kako bi zajedničkim snagama poradili na tehnici i koordinaciji sportaša. Mnogo djece danas previše vremena provodi za računalima, a kada dođe vrijeme za sport, ne znaju, primjerice, voditi loptu ili trčati. Trebali bi što više izlaziti van, na svjež zrak, i družiti se, a još bi bolje bilo da se učlane u neki sportski klub i rekreativno bave sportom. Onima koji se žele baviti atletikom mogu samo poručiti da je atletika jedan divan sport i da ćete ga odmah zavoljeti, baš kao što sam i ja. Svatko je sposoban za neku disciplinu i za svakoga uvijek ima mjesta u atletici.
Kad je o Vašoj karijeri riječ, uopće ne sumnjamo da je blistava. Postoje li već naznake u kojemu ćete smjeru krenuti (ili potrčati) u budućnosti, a koje biste mogli podijeliti s javnošću?
- Zasad je sve u redu i uživam dok mogu. Osvojili smo prošle godine europsko zlato, što nam je i bio najveći cilj. Osim toga, ove sam godine maturant i bit će još teže donijeti odluku gdje, kako i što. Ono što je sigurno je to da ću „pratiti“ školu i pokušati se prebaciti na profesionalno treniranje atletike.
Nakon svega, idemo na neka lakša pitanja. Uspijevate li izvršavati svoje školske obveze (naime, Vi ste i gimnazijalac)? Imate li slobodnoga vremena koje tinejdžerima kronično nedostaje ili ste vječno u pokretu?
- Moram biti iskren i reći da imam vremena za sve. Dobra organizacija uz malu roditeljsku pomoć uvijek je zaslužna za to. Za učenje uvijek imam vremena, a za društvo pogotovo. Ne izlazim u klubove, ali uvijek volim otići na neko druženje uz društvene igre kod nekog doma ili na neku „kavu“. Puno sam u pokretu i skoro svaki drugi vikend moram na utrke u Zagreb pa slobodno vrijeme pokušavam iskoristiti najbolje što mogu. Zahvalio bih se svom razredu koji je uz mene i koji mi pomaže u školskim obvezama kad mene nema u Virovitici.
Razgovarala: Marina Mađarević
U siječnju 2018.
Primjedbe
Objavi komentar