Slatina od 5. veljače 2022. ponovno živi kazalište. Naime, toga je dana obnovljeno slatinsko amatersko kazalište koje danas nosi naziv „Gradsko amatersko kazalište 'Leo Srdoč' Slatina“. U iščekivanju prve predstave, razgovarali smo s predsjednikom Kazališta, dr. sc. Oliverom Jukićem.
Za početak, čestitke na sjajnoj inicijativi i oživljavanju (nakratko usnule) kazališne tradicije u Slatini. Kako je došlo do ponovnog pokretanja Gradskoga amaterskoga kazališta „Leo Srdoč“ Slatina?
Zahvaljujem na čestitkama! Kazalište je u Slatini imalo dugu tradiciju kroz Gradsko amatersko kazalište koje je, uz povremene prekide, djelovalo od sezone 1954./1955. sve do Domovinskog rata. Osim toga, slatinska kinodvorana je u proteklih desetak godina dobila potpuno novo ruho, a unazad godinu dana obnovljena je i garderoba iza bina. Sve to vodilo je tome da Slatina mora imati i kazalište, koje bi predstave moglo izvoditi u ovom prekrasnom prostoru.
Vaše novoosnovano kazalište nosi ime istaknutoga glumca i redatelja kojega je život donio u Podravsku Slatinu. Čime je Srdoč zadužio slatinski kulturni i društveni život?
Leo Srdoč bio je motor i glavni pokretač slatinskog kazališnog amaterizma, što je nastavila i njegova kćerka Jadranka, koja je bila spiritus movens kazališta u koje sam se učlanio još kao osnovnoškolac, sredinom 1980-ih godina.
Kotarsko amatersko kazalište Podravska Slatina osnovano je 1954. godine. Prvi direktor, intendant i redatelj u toj ustanovi bio je Leo Srdoč. Na dolazak iz Raba u Slatinu navodno ga je nagovorio Emila Kutijar, filmski, kazališni i televizijski glumac koji je osnovao Društvo dramskih umjetnika Hrvatske.
Kad je Srdoč došao u Slatinu i preuzeo dužnost u kazalištu, slatinska kazališna zgrada, danas Pučko otvoreno učilište s kinom, tek se gradila. Srdoču se koncept nije svidio jer je to bila zgrada oblika tipičnih domova toga vremena. Da bi popravio što se još popraviti moglo, angažirao je arhitekta Alexandera Freudenreicha iz Zagreba, koji je načinio idejno rješenje za kazališnu kuću i koji je od 1953. do 1956. radio na kazalištu u Slatini. To je kazalište imalo sve što jedna takva kuća treba imati, od pozornice i garderoba ispod pozornice, prostora za orkestar, do balkona i primjerene rasvjete [više pročitajte u: Žarković, Petar: Slatinska tužna priča: Grad bez dasaka koje život znače! ].
Kazalište u Slatini u svojim je početcima nosilo ime „Gradsko amatersko kazalište Franjo Sertić-Bijeli“. Ta informacija svjedoči o višegodišnjoj povezanosti i bliskosti kazališta i vašega grada. Kako je zapravo tekao razvoj slatinskoga kazališta tijekom povijesti?
Kad su se 1958. godine spojili kotari Virovitica i Slatina, uz opravdanje da nema novca, političari su smatrali da je u kotaru dovoljno samo jedno kazalište pa je prednost dobila Virovitica. Kazalište u Slatini jednostavno su ugasili. Leo Srdoč je poslije toga uspješno radio razne poslove. Između ostaloga, bio je osam godina direktor Hotela Podravina, uz koji je napravio tada poznatu hotelsku terasu s vrtom. U tom je prostoru organizirao koncerte i razna kulturna događanja. Toga se i danas mnogi još sjećaju, iako nema više ni hotela, ni terase u njegovu dvorištu. Srdoč je 1974. godine pokrenuo dramsku sekciju u okviru tadašnjega Kulturno-umjetničkog društva Bratstvo, a potom i „Gradsko amatersko kazalište 'Franjo Sertić Bijeli' Podravska Slatina“. Partijski Komitet tada je ustvrdio da nije vrijeme za osnivanje samostalnog kazališta pa je Leo Srdoč osnovao kazalište kao kulturnu udrugu[više pročitajte u: Žarković, Petar: Slatinska tužna priča: Grad bez dasaka koje život znače! ].
Osim Sertića i Srdoča, ključnih figura slatinskoga kazališta svog doba, koji su poznati amaterski glumci prošloga stoljeća vladali slatinskom scenom?
Franjo Sertić bio je političar, znam da je bio predsjednik Kotarskog narodnog odbora Podravska Slatina 1947. godine, kada je nabavljana oprema za kino u Podravskoj Slatini. Za njegov glumački angažman ne znam, dok se Lea Srdoča sjećam iz predstava. Uz njega bio je tu čitav niz vrlo dobrih amaterskih glumaca, a samo kazalište, smješteno u dvorcu, bilo je mjesto gdje se razgovaralo o umjetnosti. Meni osobno u sjećanju su ostali Jadranka i Dubravka Srdoč, Boris Hudoletnjak, Miroslav Semak, Ljubomir Maričić, Srećko Bosak, Slaven Kezel… Ali ovo je stvarno samo moje osobno sjećanje; ja sam u kazalište došao pred sam kraj prijeratnog djelovanja, tako da je sigurno ovdje bilo više dobrih glumaca.
Iako i u samom nazivu navodite da je riječ o amaterskom kazalištu, mora se priznati da imate i podršku akademski obrazovanih glumaca poput talentirane Mirne Ostrošić (koja se već dokazala u nizu kazališnih komada, a virovitička publika je osobito pamti po predstavi „Dokaz“, nastaloj prema tekstu Davida Auburna i u režiji Roberta Raponje), a čini se da ni kvalitetnih tekstova neće nedostajati dok je književnik Oliver Jukić u blizini. Dakako, kazališta ne bi bilo ni bez tonskih majstora, kostimografa, scenografa, koreografa, majstora rasvjete, šaptača… Možete li nam reći bez koga današnje slatinsko kazalište ne bi bilo to što jest?
Mirna je svakako odigrala bitnu ulogu u samim počecima jer smo krenuli s radionicama glume koje je ona vodila. Nakon toga nastavili smo s radionicama režije, gdje su nam značajni opet bili njeni kontakti. Svakako je za nas bitno da imamo akademsku glumicu na poziciji umjetničke ravnateljice, jer osim dobre volje potrebno je i znanje i iskustvo. Uz nju mislim da slobodno mogu reći da je već stasalo nekoliko sjajnih amaterskih glumica i glumaca, koji zadnjih nekoliko mjeseci marljivo rade. Osim njih, još je dosta ljudi voljno pomoći poput Roberta Turkalja (tonski efekti), Ivana Drokana i Marijana Munitića (scenografija) i Danijele Horvat (kostimi).
Koliko članova danas broji Kazalište?
Sve skupa nas je 35 na popisu, od čega su neki podupirući članovi udruge, dok se nekih dvadesetak ozbiljno bavi glumom ili režijom.
Koja je trenutna lokacija Kazališta? Imate li svoje prostore?
Zahvaljujući ljubaznosti gđe Danijele Fabric Fabijanac, naš je dom trenutno Pučko otvoreno učilište Slatina. Trenutno radimo u učionicama, a u rujnu planiramo probe i na samoj bini na kojoj ćemo, nadam se, uskoro imati i premijeru.
Kako je lokalna zajednica reagirala na osnivanje Kazališta?
Dobili smo svu moguću potporu, kako od Grada, tako i od gradskih institucija. Zavičajni muzej spreman nam je ustupiti neke dijelove scenografije, na čemu zahvaljujem ravnatelju Vladi Majhenu i kustosu Srđanu Đuričiću, a o potpori Pučkog otvorenog učilišta već sam dovoljno rekao.
Grad je bio spreman i financijski pomoći, ali u prvoj godini odlučio sam da ću ja kao predsjednik udruge financirati njen rad. Za dalje ćemo vidjeti.
Tko se sve može priključiti radu Kazališta? Je li, u maniri Sinjske alke koja je namijenjena samo Sinjanima, usmjereno prema Slatinčankama i Slatinčanima ili mu se ipak mogu priključiti i „furešti“?
Svatko tko želi, dobrodošao je član udruge, bio „furešt“, bio „domaći“. Što se tiče umjetničkog angažmana, tu je ipak potrebno proći filter audicije.
Gradsko amatersko kazalište „Leo Srdoč“ Slatina priprema i svoju prvu premijeru koja će se odigrati ove jeseni, zar ne? O kojem kazališnom komadu je riječ?
Ne samo da planiramo premijeru, već će to biti i praizvedba. Radi se o komadu „Kvar na dvostrukoj peći sa četiri prigušnice“, koji sam napisao kao proširenje istoimene kratke priče koja je izašla u zbirci „Mavro Bröder i njegovi kamaradi“. Oni koji su pročitali tekst kažu da je dobar, a i meni se jako sviđa ono što vidim na probama. Režiju potpisujemo Mirna i ja i nadam se da nećemo razočarati naše sugrađane. Praizvedbu planiramo za 20. listopada, u sklopu Slatinskih kazališnih večeri, koje također planiramo obnoviti.
Kako glumci pristupaju radu, kako napreduju pripreme? Javlja li se trema?
Glumci su me svi do jednog vrlo pozitivno i ugodno iznenadili, jer već sada mogu vidjeti nekoliko stvarno vrhunskih izvedbi. Neki su toliko dobri da mogu to reći, mada smo tek na polovici puta s pripremom predstave. Trema postoji, ali mislim da je riječ isključivo o pozitivnoj galvanizaciji, kako bi rekao naš „trener svih trenera“ Ćiro Blažević.
Glumac Willem Dafoe jednom je rekao: „Sjajno kazalište izaziva naše misli i potiče na maštanje o svijetu kojemu težimo.“ Što vi smatrate sjajnim kazalištem? Što želite poželjeti svom malom, ali srčanom kazalištu u budućnosti?
Sjajnim kazalištem smatram mjesto na kojem se okupljaju glumci, kreativci koji stvaraju, razgovaraju, promišljaju svijet, potiču jedni druge u promišljanju, prihvaćanju drugih mišljenja i u konačnici, kroz svoj rad, svijetu šalju nekakvu poruku.
Nama želim mnogo predstava, prvenstveno u našem gradu, a onda i šire. Mislim da je Slatina to zaslužila.
Razgovarala: Marina Mađarević (Ogranak Matice hrvatske u Virovitici)
Foto: Nikolina Mažar (radioslatina.hr), obiteljski album obitelji Srdoč i Jadranke Srdoč (glas-slavonije.hr)
U kolovozu 2022.
Primjedbe
Objavi komentar