Kristian Novak, Črna mati zemla
(Algoritam, 2013.)
Književne
predrasude vječni su suputnici čitanju naklonjena puka. Prečesto određene
tekstove nepravedno odbijamo (dobar primjer je i školska lektira) iz različitih
razloga: ne sviđa nam se žanr jer „nismo vični ljubićima“, recenzije su loše („prijateljici
Maji koja je stručnjakinja za dobro štivo knjiga se nije svidjela pa je neću ni
ja pročitati“), naslovnica ne poštuje pravila zlatnoga reza pa vjerojatno ni
sadržaj nije bogzna što, tematika je
preteška… Posljednje navedeno (strah od snažnoga prodora emocija izazvanoga
temama o kojima se, po dobrom starom hrvatskom običaju, „u našoj kući ne
govori“, a na koje sam unaprijed ljubazno upozorena) bilo je razlog zašto sam
se ovako kasno latila čitanja romana Črna
mati zemla mladoga hrvatskoga književnika Kristiana Novaka (mea culpa,
propast ću u crnu zemlju od srama). Roman je, naime, objavljen 2013. godine, a
otada je doživio nekoliko izdanja, zasluženo osvojio nekoliko književnih
nagrada te je uprizoren na kazališnim daskama ZKM-a pod redateljskom palicom
Dore Ruždjak Podolski. Na tristotinjak stranica koje je autor podijelio na pet
dijelova (Proslov, Sakupljači sekundarnog otpada, Kako nacrtati ućomas, Kutije
za bijes, Epilog) čitatelju je ponuđena priča o neobičnim događajima i zločinima
koje je, spletom nesretnih okolnosti, povezivao Matija Dolenčec. Priča je
izrečena kao sažeto racionalno objašnjenje pisano u obliku novinskoga
istraživanja, kriminalističkoga i psihijatrijskoga zapisa (u proslovu) te kao
opširna borba tridesetogodišnjega spisatelja Matije/šestogodišnjega predškolca Matije
s nedaćama koje su zadesile njegovu okolinu, ali i njega sama. Emotivno
neangažiran proslov donosi motiv višestrukih samoubojstava u Međimurju
nagoviještajući kriminalističku temu. Zagazivši u drugi dio romana, uočit ćemo
sasvim nov pristup pripovijedanju i nešto blažu sliku: zalazimo u zagrebačku
svakodnevnicu koja nas upoznaje s protagonistom, uspješnim mladim čovjekom.
Objektivnost teksta opasno gazi u područje prikrivene subjektivnosti u kojoj
dobivamo uvid u obiteljske, prijateljske i ljubavne odnose glavnoga junaka.
Dolenčec pritom u svojoj umjetničkoj izgubljenosti, obuzet emotivno-seksualnom
energijom i tajanstvenošću, ponekad podsjeća na Marinkovićeve likove, a njegova sklonost
vulgarizmima i predstavljanje zagrebačkoga „busy and important“ stila života povremeno
prizivaju u život našu kinematografiju devedesetih koja se očajnički pokušavala
„učiniti modernijom“ uporabom višestrukih psovki i istančanoga jezika ulice
(pošteno, o promjenama u književnosti svjedoči i jedan od likova u romanu: „Da,
o tome kak je književnost bila guba u vrijeme Balzaca, a kak su danas svi
pogana jezika, prostače, bez razloga opisuju seks i koriste anglizme i ne
poštuju 'rvacki jez'k.“). Uz već spomenute zagrebačke žargonizme te standardni
hrvatski jezik, tekst obiluje i kajkavskim rečenicama mjesnoga međimurskoga
govora (riječi i frazeme autor je sabrao na kraju romana), a javlja se i
zanimljiva jezična igra obrtanja redoslijeda slova koju mudro provode dječaci
Matija i Franc (ili, bolje rečeno, Ajitam i Cnarf). Osim jezične tradicije,
Novak u svojemu tekstu pohranjuje i oblike narodne književnosti (poput legendi
i predaja o tožnoj materi Muri, murskim deklicama te Adamovoj i Evinoj
nevidljivoj dječici). U trenutku u kojemu glavni junak zadire u svoja potisnuta
sjećanja diskurz se mijenja; pripovjedač iz treće osobe prelazi u prvu osobu.
Snažni opisi i dijalozi ipak su zadržani u svim dijelovima. Jednostavan jezik
obogaćen je materijalom koji nas prisiljava na promišljanje, ali i ugodnim
humorom (posebno naglašavam dio o nikad prežaljenoj seoskoj zvijezdi, kravi
Cifri).
Izgubljena
sjećanja Matije Dolenčeca započela su se vraćati prisjećanjem na očevu teško
prihvaćenu smrt. Pritom je prizvano i sjećanje na jeziva zamišljena bića Hešta
i Pujta koje se u početku može nazvati sijačima straha, a kasnije iskupiteljima
dječakove neutemeljene krivnje i njegovim imaginarnim prijateljima (spomenom
kiše, žute majice, zaboravljenih dječjih sjećanja, morbidnoga shvaćanja rijeke,
a konačno i zamišljenih pennywiseovskih demona, Novakovo Međimurje podsjetilo
je na gradić Derry koji je proizišao iz pera kralja horora Stephena Kinga).
Razigrana dječja mašta usamljenoga je dječaka pokušala zaštititi u djetinjstvu,
ali su ga tragovi doživljenoga dočekali u odrasloj dobi. Ulogu njegovih demona
od zamišljenih čudovišta preuzeli su ljudi u čijim se postupcima oslikava
društvo, kako onodopsko, tako i današnje. Iako su se nad pričom nadvila tri
strašna zla – a to nisu Hešto, Pujto i Nac, nego smrt, samoća i šokantno
nasilje, ipak se ne mogu oteti dojmu da je pozitivna završna poruka ljubavi i
oprosta (samomu sebi, a tako i drugima) znatno jača od tame i gustoga mraka
koji se pokušava uvući u tekst kao da je „črna zemla“. Čitatelji se moraju
pripremiti na moć pisane riječi; ista će se zauvijek upisati u njih pa će
pojedine likove i scene zapamtiti na duže vrijeme. Osobno samo mogu zahvaliti
autoru na danom akcentiranom katarzičnom iskustvu koje je istovremeno proizvelo
i nemoćnost i tugovanje, ali i optimistično nadanje. alavH maV!
(MM, 16. 11. 2017.)
https://www.virovitica.net/crna-mati-zemla-kristiana-novaka-pripremite-se-na-moc-pisane-rijeci/30114/
Primjedbe
Objavi komentar