(Leo commerce, 2018.)
U
mjesecu Oscara pogledala sam jedan od nominiranih filmova (pogledala sam ih i više, no jedan je sjajno usporediv s romanom o kojemu ću govoriti u nastavku). „Green Book“ (u
našem prijevodu „Vodič za život“) ekranizacija je istinite priče o Amerikancu
talijanskoga podrijetla, ne pretjerano uglađenom vozaču Tonyju Vallelongi
(kojega je sjajno utjelovio Viggo Mortensen) i njegovu tamnoputom poslodavcu,
maestralnom glazbeniku i učenom čovjeku Doctoru Shirleyju (tumači ga Mahershala
Ali). Film se odvija 1960-ih godina u Americi, u jeku rasne segregacije. Ono
čime ova priča osvaja jest činjenica da smo svi žrtve predrasuda – rasnih,
spolnih, nacionalnih, vjerskih ili predrasuda upućenih ponašanju pojedinca – i teško
im je umaknuti jer ih masovno mišljenje održava živima i uvriježenima (iako
najčešće odmiču od istine). Upravo me ovaj film podsjetio na jedan drugi film,
također Oscarom ovjenčan, čija se priča temelji na romanu „Boja purpura“ („The
Color Purple“) američke autorice Alice Walker, koji je 1982. godine nagrađen
Pulitzerovom nagradom.
Za
razliku od priče ovogodišnjega oskarovca koji problematizira ponajviše rasnu, a
nešto više spolnu te inteligencijsku diskriminaciju, priča Boje purpura postala
je svojevrstan klasik zahvaljujući rasnoj i spolnoj diskriminaciji koje su
ponajviše usmjerene ženama. Naime, roman je pisan nevještim, razgovornim
jezikom tamnopute Celie koja kao dijete doživljava spolno nasilje, a iz
incestuoznog odnosa rađa dvoje djece koja joj se oduzimaju. Nemilosrdno je se
rastavlja i od najdraže sestre Nettie te ju se s dvadesetak godina udaje za
Gospodina __ (kako ga naziva sama Celie), odnosno Alberta, oca četvero djece
čiju je ženu ubio ljubavnik, a koji je nesretno zaljubljen u drugu ženu s kojom
ima troje nezakonite djece, a čija slobodoumnost daleko odskače od afroameričke
zajednice američkoga Juga s početka 20. stoljeća. Gospodin __, odnosno Albert
podsjeća na lik Brönteičina Heatcliffa koji u nemogućnosti ljubavi s onom koju
doista voli odabire nove žene koje će postati supstitut „pravoj“, a zapravo im
tim odabirom uništava živote jer ljubav se ne može ostvariti nasilu. U kolažu
zanimljivih likova svakako se ističe upravo Albertova nezaustavljiva ljubavnica
Shug Avery, jazz pjevačica koja postaje Celiena velika prijateljica i pandan
njezinu nesuprotstavljivom duhu, pognutoj i poslušnoj glavi koja u svom strahu
i pokorenosti posjeduje mišljenje:
„Moraš se borit, moraš se borit. A ja nemam pojma kako se to bori. Znam samo kako ostat živa.“
Shug
zapravo postaje Celien vođa u ostvarivanju vlastite uloge čovjeka i uloge žene.
U likovima ovih dviju žena ogleda se i sam naslov; purpurna boja pritom
predstavlja Shugine ljubičaste haljine kojima se predstavlja prestiž, nadmoć (u
prilog tomu govori i činjenica kako je u najstarija vremena nošenje purpura
bila povlastica vladara), sav ženski potencijal i uspjeh koji može biti
ostvaren. S druge strane, purpur simbolizira i Celiene modrice koje su joj
zadali očuh i muž, njezina poniženja, tišine, zabrane i svaku vrstu nemoći
kojom joj se onemogućuje život vrijedan življenja, ljudska prava i pravo na
sreću. Stvara se time hijerarhija koja rasu stavlja na prvo mjesto, obitelj na drugo, a spol na treće, apsolutno brišući ideju slobode bića jer svi su nekomu podređeni (čak i oni koji su rasno prihvatljivi podliježu upravljanju države i religije).
Druge junakinje romana (poput Sofije) također ukazuju na probleme s kojima se susreću tamošnje žene. Govori se o problemima u braku, nasilju u obitelji, objektivizaciji ženskoga tijela i rušenju ženskoga dostojanstva, podcjenjivanju ženskih sposobnosti, istospolnim nakanama, inicijacijskim obredima obrezivanja kojima se dokazuje zrelost djevojaštva, ali i potrebi odbacivanja strahova. Tekst je pisan u prvoj osobi iz Celiene perspektive, a svako poglavlje počinje riječima „Dragi Bože“ u kojima glavna junakinja opisuje događaje i misli koje ju muče. Kasnije su Celieni izvještaji ispresijecani znatno pismenijima Nettienim afričkim pismima u kojima Nettie iskazuje koliko se umanjuje žensko postojanje:
Druge junakinje romana (poput Sofije) također ukazuju na probleme s kojima se susreću tamošnje žene. Govori se o problemima u braku, nasilju u obitelji, objektivizaciji ženskoga tijela i rušenju ženskoga dostojanstva, podcjenjivanju ženskih sposobnosti, istospolnim nakanama, inicijacijskim obredima obrezivanja kojima se dokazuje zrelost djevojaštva, ali i potrebi odbacivanja strahova. Tekst je pisan u prvoj osobi iz Celiene perspektive, a svako poglavlje počinje riječima „Dragi Bože“ u kojima glavna junakinja opisuje događaje i misli koje ju muče. Kasnije su Celieni izvještaji ispresijecani znatno pismenijima Nettienim afričkim pismima u kojima Nettie iskazuje koliko se umanjuje žensko postojanje:
„Olinke misle da djevojčicama nije potrebno obrazovanje. Kad sam pitala jednu majku zašto tako misli, odgovorila je: Djevojka sama po sebi nije ništa, može postati netko tek uz svoga muža. Što može postati?, pitala sam. Pa, rekla je, majka njegovoj djeci.“
Uslijed
ovakve neravnopravnosti, rađaju se generacije žena koje ni same ne poštuju
vlastiti spol pa navodi:
„Ali žene iznađu načine da bude po njihovu i vole svoju djecu, čak i djevojčice.“
Nettie
uviđa kako su crnim ljudima učinjene velike nepravde koje su svoje temelje
pronašle upravo u Africi, njihovoj domicilnoj zemlji. Prodavani su kao robovi u
daleku Ameriku koja ih još uvijek ne prihvaća kao svoje, a čak su i u Africi
doživljeni kao strano tijelo:
„Zašto su nas prodali? Kako su to mogli učiniti? I zašto ih mi još uvijek volimo?“
Obespravljenost
siromašnijih Afroamerikanaca bila je vidljiva i u socijalnoj nejednakosti ljudi koji su dijelili zajednički obrazac iste rase, ali ne i ponašanja i života (sjajan dokaz je razlika između sirote Celie i ugledne svećenikove žene Corrine prilikom susreta u trgovini s tkaninom u kojoj Corrine diskriminira Celie, a bijeli trgovac diskriminira Corrine). Bijelci
nisu bili jedini s predrasudama. One dopiru čak i do Celiene afričke snahe koju
muči američki život jer:
„… tamo crni ljudi nimalo ne cijene ljude koji imaju tako potpuno crnu kožu kao što je njezina, pogotovo ne cijene tako crne žene. Oni izbjeljuju svoja lica, rekla je. Ravnaju svoju kosu. Pokušavaju izgledati goli.“
Trend
prilagođavanja prostoru na kojemu žive postoji i danas. Ljudi pokušavaju
odmaknuti od onoga što ih čini različitima pred drugima jer time postaju i meta
za društveni odstrjel. No, predrasudama je nemoguće umaknuti. Prisutne su
posvuda i zauvijek, a protiv njih se treba boriti. Ostajanje živima, nažalost,
više nije dovoljno.
Primjedbe
Objavi komentar