da
Ples se doista, u svojem pokretu, ideji i duhu, može usporediti sa životom. Mislio je to i Samuel Beckett koji je davno zapisao: „Prvo pleši, poslije misli. To je prirodan tijek.“. Vjerujemo da o plesu na sličan način razmišlja i Kristina Mikolčić, talentirana plesačica iz Virovitice koja svoj talent i ljubav prema plesu gradi i dijeli s drugima već godinama. Povodom Dana plesa koji se obilježava 29. travnja s Kristinom, djevojkom u vječnom pokretu.
Kristina, plesom se bavite dugi niz godina, a ta ljubav prema pokretu rodila se veoma rano. Kako je sve počelo?
Moja plesna priča počela je prije više od 20 godina i to, ni više ni manje, nego na plesnom podiju na jednoj svadbi. To je bio trenutak u kojemu su moji roditelji prepoznali moju ljubav prema plesnoj umjetnosti. Od tada, stilovi plesa su se mijenjali, a ples me nastavio pratiti kroz život. Od mažoretkinja, narodnog plesa, plesnih grupa, sportskih latino i standard plesova, sve do danas, kada aktivno plešem salsu, kizombu i bachatu. Ples je moj način života, a plesni podij moj je dom.
Vaša odluka za bavljenjem plesom u Virovitici nije bila nimalo laka. Nabavka plesne opreme, učestala putovanja u druge gradove na treninge koji su nedostajali u Virovitici, učenje napornih plesnih koraka, a istovremeno i obavljanje učeničkih i studentskih obveza – sve izvedeno uz osmijeh. Kako ste uspjeli?
Kada je u pitanju ples, za mene postoji samo jedan „izgovor“: Gdje postoji volja, postoji i način. Ples nikada nisam gledala kao nešto što moram, to je jednostavno ono što želim. Štoviše, ništa mi nije bilo teško: od učenja, prakse, putovanja u druge gradove, natjecanja, sve sam to odradila s još više energije jer sam znala kuda idem poslije svih obaveza – na ples. Za mene jednostavno nije bilo te zadaće, bolesti, umora ili stresa koji bi me spriječili da izađem na plesni podij.
Pritom je vrlo važna bila podrška koju sam imala. Uz mene su uvijek bili i moji roditelji koji su me podržavali u svemu. Ako me nisu mogli osobno voziti na natjecanja (koja su se održavala po cijeloj Hrvatskoj) i treninge (koji su se obično održavali vikendima u Bjelovaru ili Zagrebu), uvijek su se organizirali zajednički prijevoz s ostalim članovima kluba ili smo koristili javni prijevoz.
Koja je plesna vrsta osvojila Vaše srce na duže staze?
Bachata. :)
Spomenule smo plesnu opremu. Što zapravo svaki plesač mora imati kako bi se ozbiljnije bavio plesom?
Plesne cipele koje su dizajnirane od posebnih materijala, ovisno o vrsti plesa. Pritom je veoma je važna i savitljivost potplata. Tu su i četka za održavanje i čišćenje plesnih cipela, zatim nezaobilazne plesne haljine za plesačice i odijela za plesače.
Plesom ste se bavili u Virovitici, zatim Osijeku, a trenutno plešete u Zagrebu. O čemu je riječ?
Plesna scena u Zagrebu je vrlo bogata, zaista možeš plesati svaki dan. To je bio jedan od mojih motiva za preseljenje u Zagreb. Oduvijek sam tu ljubav voljela dijeliti s drugima. Ples čovjeka čini sretnim, oslobađa ga granica koje si je sam nametnuo, nadilazi komplekse, spaja ljude. Željela sam to podijeliti s drugima, željela sam podučavati plesu. Ta želja pretvorila se u stvarnost. Podučavala sam u plesnoj školi Bachata Inspire, na različitim plesnim festivalima, održavam drop – in satove po različitim lokacijama u Zagrebu. Sve je to samo uvod u ono što slijedi. Najbolje tek dolazi. :)
Latinoamerički plesovi u posljednjih su nekoliko godina pobrali pravi mali uspjeh u javnosti (dovoljno je prisjetiti se televizijske emisije „Ples sa zvijezdama“). Kad je o plesnoj konkurenciji riječ, koliko je izazovno uspjeti u plesnom svijetu?
Ja volim reći da je konkurencija velika, ali je i publika raznolika. Tko se i malo više posveti tome, može uspjeti. Na sve to treba gledati kao izazov, priliku za učenje. Također, i u plesu, kao i u drugim životnim i društvenim područjima, postoje trendovi. I tu treba biti inovativan i kreativan.
Ljepše je ipak govoriti o plesnim uzorima. Često se krećete među sjajnim plesačima i plesačicama iz Hrvatske, ali i inozemstva. Postoji li među njima neko ime koje smatrate uzorom?
- Na bachata sceni to su Daniel i Deesire, Ronald i Alba.
Ne smijemo zaboraviti spomenuti Vaše plesne uspjehe i medalje. Možete se pohvaliti popriličnim brojem nastupa, zar ne?
- Bilo ih je poprilično mnogo. :) Natjecali smo se i osvajali medalje na županijskim i državnim prvenstvima, gostovali na različitim manifestacijama u Virovitici (Rokovo, Zbogom, školo, do jeseni...), ali i izvan nje.
Koliko su fizička izdržljivost i dodatna tjelesna aktivnost važne za ples?
- Često možemo čuti tvrdnje kako ples nije sport, no svaki ozbiljan plesač dobro zna koliko je ples kompleksan i zahtjevan. Puno je tu treninga, discipline i odricanja. Kondicijski gledano, itekako moraš imati snage i izdržljivosti otplesati 5 različitih plesova u komadu sa 100 % energije. Plesači se dobrano i dodatno pripremaju: ne samo u plesnoj dvorani, već i odlascima u teretanu, treninzima – u prirodi, odlascima na satove glume, baleta itd.
Pitanje koje će zanimati sve nas rođene s dvije lijeve noge: mogu li doista svi naučiti plesati? :)
- Apsolutno i 100 % – da.
Učite li Vi još uvijek plesati? Završava li se ikad učenje plesnih pokreta i postupak „stvaranja“ plesača?
- U bilo kojoj profesiji/zvanju čovjek se uvijek mora usavršavati. Nastojim barem jednom godišnje otići na plesni festival gdje prolazimo intenzivne plesne radionice. Također, volim pratiti različite stilove poput baleta i suvremenog plesa, argentinskog tanga i zouka. Cijeli život se bavim sportom, vježbam u teretani pa i te segmente povezujem s plesom, koliko god nespojivo zvučalo. Oduvijek me zanimalo kako ljudsko tijelo funkcionira višedimenzionalno. Trenutno se uz svoj redovan posao i ples dodatno educiram na jednom učilištu.
Vidite li se u budućnosti u kakvom profesionalnom plesnom angažmanu?
- Svi putevi me vode prema tome. Uskoro ćete doznati više.
Na koncu, možete li dovršiti rečenicu? Ples je…
- „.. utočište sretnog trenutka čovječanstva, zaborav težine svakodnevnog življenja i potreba svakog pojedinca. Čovjek koji pleše, čovjek je strasti i ljubavi. To je jedina umjetnost kojoj nije nametnuta nikakva granica, ni jezična ni prostorna, ni glazbena, jer tijelo je naše glazbalo. Plešite, ples je zdravlje čovječanstva.“ V. M.
Razgovarala: Marina Mađarević
U travnju 2018.
Primjedbe
Objavi komentar