Branka Erdelji-Štivić, Starenje za početnike
(Beletra, 2018.)
Lutajući
bespućima interneta nedavno sam naišla na snimku 86. dodjele Oscara iz 2014.
godine. Voditeljica, komičarka Ellen Degeneres, u svojem uvodnom govoru
izgovorila je za jedne humorističnu opasku, za druge gorko-slatku istinu: „Filmovi
nas inspiriraju. Ne kažem da su filmovi najvažnija stvar na svijetu jer svi
znamo da je najvažnija stvar na svijetu mladost.“ Zapitala sam se koliko nam je
doista mladost važna. Zašto je tako bespomoćno pokušavamo zadržati i što je to
toliko zastrašujuće u starenju da bježimo od bora i sijedih vlasi? Znakovito,
na mom se stolu u tom trenutku (prigodno) pronašla jedna knjiga upravo o
starenju.
Roman
prvijenac zagrebačko-koprivničko-slavonskobrodske liječnice Branke
Erdelji-Štivić „Starenje za početnike“ objavljen 2018. godine u nakladi
izdavačke kuće Beletra donosi rijedak primjer hrvatske književnosti u kojemu
protagonistica progovara o ženskim životnim borbama nakon šezdesete godine. „Starenje
za početnike“ svojevrstan je „zreli“ chick-lit u kojemu upoznajemo dvije žene. Prva od njih je pripovjedačica Melita, žena koja progovara o izazovima koje pred nju postavlja šesto
desetljeće života. Njezin svijet oblikovan je kao sterilno poštivanje
društvenih normi, obavijajući Melitin lik oko obitelji (supruga Miljenka, sina
Matije, kćeri Mirne, unučice Gite i vlastite majke), prijatelja, ali i
vlastitoga bića koje strahuje od starenja čiji utjecaj neumoljivo mijenja
njezino tijelo, od odlaska u mirovinu kojom će na određen način izgubiti
kontrolu, od slabljenja međuljudskih odnosa. Melita je pripadnica dobrostojeće
obitelji, situirana je, često putuje, odijeva se u najfiniju odjeću, ispija
najukusnija vina te upija najznačajniju umjetnost. Ipak, usamljenost i
praznina, nerijetko i zbunjenost koju osjeća dovode do njezina odlaska u
Koprivnicu i posjeta djedovini kako bi na neki način ponovno pronašla ono što
je zagubila tijekom godina. Evolucija njezina starenja teče u nekoliko faza
koje prelaze jedna u drugu. Potaknuta pogledanim videom snimljenim na Gitinu
rođendanu, Melita se suočava s činjenicom da stari, što u njoj izazove nemir, a
zatim i potrebu za prilagođavanjem nastaloj situaciji, prihvaćanje, u konačnici
i suživot i užitak godina koje je očekuju. Sredina romana iznjedrit će
svojevrsnu alter-ego priču o fatalnoj Iti koja ostvaruje romantičnu vezu s
naočitim i uspješnim mlađim muškarcem. Melitina priča zapisana je u prvoj
osobi, dok se Itina priča odvija gotovo umjetnički, zapisana u obliku drame ili
kraće proze. Ita je sloboda koju Melita potajno priželjkuje.
Erdelji-Štivić
piše s lakoćom. Njezine rečenice prožete su humorom, a razgovorni jezik i
zagrebačka kajkavština čine ih svakodnevnima i uobičajenima. Ipak, tematika i
perspektiva iz koje je priča ispričana ovaj roman čine romanom koji je
prvenstveno namijenjen zrelijoj čitateljskoj publici. Protagonistica u svojim
razmišljanjima upozorava na svojevrsne dobno-spolne predrasude koje se
postavljaju pred ženu njezinih godina (osobito izrečene iz usta drugih žena –
potvrđuju izreku žena je ženi vuk?):
„'Mirna još može nositi crno, ti više ne, prestara si za to', odlučno mi je rekla prije koju godinu.“
Mudrost
godina ipak donosi znanje o baratanju s vlastitim emocijama i raspoloženjima:
„Osjećam kako nailazi onaj dobro poznat val hladnjikave osamljenosti koji je najbolje presresti nekom fizičkom aktivnošću, bilo kakvom.“
Melita
dokazuje kako je učenje važno u bilo kojem razdoblju života. Njezino starenje
uči je kako je neprihvaćanje neprihvatljivih mišljenja i stavova sasvim
legitimno. Ljepota zrelih godina donosi samopouzdanje i samosvijest koja je
mlađim osobama često nedostižna. Usijane mladenačke glave se hlade, razum i
razumijevanje aktiviraju u suradnji s osjećanjem svijeta oko sebe. Oči se
otvore, čovjek prihvaća skromnost svojega bića i veličinu svojega duha, a
ponajprije pruža ruku vremenu koje ga cijeloga života, poput kakve bujice, nosi
svijetom. U tom trenutku početnički tečaj starenja postaje disertacija kojom se
dokazuje teza velikoga Freddieja Mercuryja iz 1986. godine – „Time waits for
nobody.“
Primjedbe
Objavi komentar