(Beletra, 2019.)
Iako se moderno društvo svim snagama
trudi ispatetizirati ljubav, računica je zapravo jednostavna: kad Ja susretne
Ti dogodi se čudesno Mi, dovoljno čudesno da se čak i u najtišim i najbanalnijim
trenutcima pronalazi ljubav – ljubav u kuhanju, ljubav u učenju, ljubav u
hodanju, ljubav u življenju, ljubav u brojenju oblaka… O svim ovim fenomenima
koje svakodnevni čovjek prihvaća ili kao čaroliju ili kao neizbježnu naviku (a
poneki i kao tlaku, budalaštinu), ovisno o tome jesu li u ljubavi ili nisu,
govori i filolog, politolog, novinar i književnik Stjepo Martinović u svojemu romanu
„Kornelija broji oblake“ objavljenom ovoga ljeta u nakladi izdavačke kuće „Beletra“.
Riječ je o ljubavnom romanu koji,
neobično za hrvatsku književnost, u središte stavlja mušku percepciju te
progovara o zaljubljenosti i ljubavnom odnosu, djelomično potvrđujući misao irskoga
književnika Brendana Francisa Behana koja govori sljedeće: „Muškarac je već
napola zaljubljen u svaku ženu koja ga sluša.“ Naime, upravo je međusobno
slušanje i pripovijedanje (uz prstohvat vizualnog doživljaja ljubavnog objekta)
dovelo do sraza dvaju usamljenih pojedinaca – Darjana Vidakovića i Kornelije
Lengyel. Protagonisti ovoga romana pisanoga u prvoj osobi zreli su ljudi koji
iza sebe imaju ispisanu i ostvarenu ljubavnu povijest, brakove i djecu. Susreću
se jednoga vikenda na opatijskoj konferenciji i prepoznaju jedno u drugome rane
koje nose, a koje je potrebno liječiti. Nositelj pripovijedanja je poslovnjak,
pedesetpetogodišnji arhitekt Darjan koji svoju fatalnu ljubav prema posebnoj
Korneliji opisuje povremeno nadrealno liričnim, a povremeno nadasve učenim
pojmovima. Njegov se ljubavni interes najbolje uviđa u predanosti ljubavnoj
partnerici koju iskazuje u porukama:
„Svaki je polazak početak povratka (…) divno je moći se vratiti jedinstvenoj tebi.“
Njihovi
dijalozi na trenutke bivaju izuzetno romantični, primjerice u poetičnom spomenu
kako more (koje ih je i spojilo) ima „golemu magiju, ali i velike su rijeke
čudesna bića, posebno taj glibavi, panonski lijeni Dunav.“ S obzirom na to da
je riječ o muškom pripovjedaču, finoća izraza koju se zatječe u ljubavnim
romanima poteklima iz „ženskoga pera“ nerijetko se prekida lascivnim i
erotiziranim opisima. Fatalna žena, Kornelija (čije ime u rimskim legendama
priziva pomisao na čestitu suprugu, ženu i majku – što se u ovom romanu na
trenutke pokušava osporiti), u svojim porukama stanovitoj Eriki priziva žensku,
nešto kreposniju i blažu kazivačicu (no svejedno vrlo svjesnu rapidno
mijenjajućega vremena koje ju drži u šaci) koja promišlja o međuljudskim
odnosima i tjelesnosti na nešto drugačiji način. Ona želi biti željena,
strahuje od ponovne izdaje i gubitaka pa rado naglašava:
„Potrudi se i kad ti ne bude lako sa mnom.“
Martinovićev
pristup pisanju je snažan, dominantan, odaje samopouzdanje. Tekst ne nailazi na
nesigurnost, a okupan je sivilom današnjice (moderno murakamijevsko
pripovijedanje koje se osobito ogleda u nevažnim ljubavnim susretima s
partnerima iz prošlosti) i općebalkanskim navadama u kojima su izražena seksualnost
i psovka dio kulture. U književnom smislu, Martinovićev diskurz slijedi spisateljsku
čvrstinu i lišenost slatkoće, a svojom iskrenošću (odbijanju eufemističkoga
izraza kojemu većina književnika u strahu pribjegava) blisko prilazi
marquezovskoj prozi. Za razliku od većine modernih tekstova u kojima su
protagonisti „emocionalni invalidi“, Martinović čini sasvim suprotno: njegov je
junak vrlo blizu čovjeku od krvi i mesa, on osjeća, mari, voli…
Ova
ljubavna priča dvoje osamljenih ljudi protkana je i kriminalističkim motivima
(vidljivi u liku ucjenjivača Siegfrieda Schwarza), ali i filozofskom
psihološkom (samo)karakterizacijom glavnoga junaka:
„Još sam se jednom izgubio na pučini konfuzije, suočen s nasušnom potrebom za ispovjednikom od punog povjerenja, sugovornikom koji će me saslušati i nastojati prepoznati moje agregatno stanje, prosuditi koliko su stvarni uzroci moje nesigurnosti, a ne tražeći u tom tkanju i rasukavanju nikakav svoj interes.“
Razočarani
sugovornici, ranjene jedinke pogođene kretanjem svijeta, svoje mjesto pod suncem
traže uz more, tražeći mirnu zajedničku luku u kojoj bi pronašli svoje utočište
i smirenje nemirnih duša. Realno sirov i stvaran ljubavni odnos u kojemu
prevladavaju bolna iskrenost i zajedničko suočavanje s problemima podsjećaju na
potrebu gore spomenutog utočišta, mjesta na kojemu će dvoje postati jedno i,
baš kao u pjesmi Snow Patrola, „leći i zaboraviti svijet“ – brojeći oblake
zajedno, promatrajući onaj jedan zajednički.
Primjedbe
Objavi komentar