Dekonstrukcija čovjeka u žličici soli

 

Zvonimir Grozdić, Sakupljači soli

(Sisačka udruga za promicanje alternativne i urbane kulture, Stupno, travanj 2021.)

    Već sam pogled na naslovnicu genijalnog Žarka Jovanovskoga (koji je ujedno i urednik knjige) daje naslutiti tematiku Grozdićeve zbirke. Muškarac i žena u sjeni na zidu odaju fizičku cjelinu, a njihovo stvarno tijelo gola je dekonstrukcija čovjeka, privid sakupljen od komadićaka, jedan pravi patchwork. Zbirka Sakupljači soli sadrži ukupno 91 pjesmu, a one su podijeljene u dva dijela – Sakupljači soli te Mini bar.

U prvom dijelu nalaze se 74 pjesme. Grozdić odustaje od jezičnih pravila te svoje pjesme, udubljen u apsolutnu čaroliju izraza, ne i u jezičnim zakonom propisana pravila, zapisuje malim slovom te ih lišava suvišne interpunkcije. Za razliku od pjesnikovih prethodnih zbirki (pjesnička zbirka Pigmenti, prozna zbirka Utroba), u ovoj zbirci pronalazimo sasvim novu energiju lirskoga subjekta. Iako i dalje zadržava svoj gard opasnoga dečka koji se ne ustručava pokazati da ga boli određen dio tijela za svijet, Grozdićev pjesnički pripovjedač ovdje pronalazi određenu refleksivnost, nježnost vidljivu u propitivanju prolaska vremena u životu ljudi i stvari. Većina tekstova naglasak stavlja na ljubavnički odnos smješten u suodnos čovjeka koji je sklon prolaznosti („zamijenit će nas / netko s lošim forama / puneći ljubav / kao mobitel prije spavanja“, Sve dođe, al' prekasno). U maniri kakva modernistička Prousta, Grozdić iznosi pjesničko svjedočanstvo o djetinjstvu: „u praznoj kutiji šibica / čuvam mliječne zube / s vremena na vrijeme zavirim u tamu / ona miriše na kalodont od jagoda / katkad i na mokru koru drveta / stare cipele, samovolju i psovke // djetinjstvo je bilo rodeo na mehaničkom biku“ (Ea est natura hominum). Čitatelju se nudi jedna ljudska ranjivost koja svjedoči o čovjeku koji je tijekom cijeloga dana čvrsta cjelina, a raspada se uvečer kad ostane sam sa sobom. Romantično se promišlja o smrtnosti čovjeka koja se gradi na različitim motivima iz prirode: pticama („ujutro uz čaj prelistavam / nebo u potrazi za seobom ptica / kad ugledam jata znam… / moja kapsula uskoro će biti / spremna za dolazak zime“, Seoba ptica), pčelama („pčele sakupljaju / pelud iz mojih očiju“, Ravnoteža: korak 1), a osobito na motivima mora i soli koji se protežu u velikom broju pjesama; more predstavlja hladnoću, utjehu, buđenje, sreću, mir, vanjsku ljepotu, a sol je ono što ostaje kad se oduzme utjeha koju pruža more. I sam naslov zbirke na svojevrstan način objašnjava da su sitne čestice soli (koje se lako prospu bez čvrstog oslonca koji će ih držati na okupu) zapravo metaforički prikaz čovjeka kojemu su potrebna stabilnost, potpora i iskrena ljubav kako bi njegovi strahovi i tipične ljudske destrukcije bile pod kontrolom. Osim čestih motiva prirode, Grozdić donosi i nekoliko pjesama o obitelji (Majka, Zovem se Ezav, Ždralovi) u kojima iznosi obiteljske scene, probleme alkoholizma i brzoga prolaska života u ritmu svakodnevnih činova koji se uviđa stihovima: „dok majka uz križaljku / krije / miris starosti“ (Ždralovi).

            Drugi dio zbirke započinje citatom Roberta Roklicera, a nosi čak i duh njegova pisma i življenja. Riječ je o humoru sagrađenom na muško-ženskim odnosima te naglašenoj tjelesnosti. Za razliku od prvoga dijela zbirke koji je intimniji, introvertiraniji i sklon obraćanju svojim mislima, drugi dio je fabularno prepričavanje fiktivnih radnji zasnovanih na ljubavničkim osvajanjima i pothvatima.

    Specifičnost zbirke leži u nimalo plošnom lirskom subjektu čija se unutrašnja stanja na izuzetno poetičan i liričan način ogledaju u prvom dijelu zbirke, semantički i stilski obojeni, dok se isti lirski subjekt u drugom dijelu zbirke (iz nadrealno misaonog i prosuđivanju životne propadljivosti sklonog) preobražava u tjelesno osviještenog, hedonizmu i humoru naklonjena pripovjedača. Za razliku od prvoga, koji svoje sigurno mjesto pronalazi u vlastitim sjećanjima i mislima, drugi lirski subjekt svoj zaklon pronalazi u ocrnjivanju vlastitoga identiteta (alkoholičar kojega žene ostavljaju – „u tebi je / aplikacija kojom / prepoznaješ budale / poput mene“, Statist u monodrami). 

 

(MM, srpanj 2021.)