Marijana Petrović Mikulić, Siskulje
(Sisačka udruga za promicanje alternativne i urbane kulture, Stupno, prosinac 2020.)
Naslov
ove zbirke zagolicat će pažnju čitatelja jer će ga podsjetiti na nešto poznato.
Prva asocijacija koju će netko dobiti kad čuje naziv zbirke jest August Šenoa.
Naime, naslov zbirke podsjeća na Šenoine
feljtone Zagrebulje, ciklus
podlistaka koje je autor od 1866. do
1880. objavljivao u Pozoru i Viencu, a koje su govorile o metropoli i
sentimentalno ili pak kritički pristupale zagrebačkim događajima u drugoj
polovici 19. stoljeća. Siskulje su
heterogena zbirka u koja u sebi sadrži i poeziju i prozu, a točka njihova
susreta pronalazi se upravo u jednom – gradu Sisku. Pjesnički dio (nazvan Budi radosna) u sebi nosi artističku
notu koja progovara o pjesništvu, pjesmi, likovnoj umjetnosti, vremenu,
prolaznosti, ali i vječnosti koja kao pažljiva starica u stari rupčić umata uspomene
poput kockice šećera namijenjene za dar djeci (jer stvarnih slastica, bombona,
nema). Lirski subjekt Petrović Mikulić ne pronalazi ultimativnu sreću samo u
stvaranju, već tvrdi: „letargija se druži i s kreativnošću“ (Vrijeme hibernacije). Pjesme su pisane u
prvoj osobi i očit je kazivač koji žeđa za bojama i kreativnošću, a često od
okoline dobiva samo monokromnost, predrasude i golu šprancu života, stoga
podsjeća: „Nemoj postajati umjetnik ako to nisi u sebi.“ (Umjetnik). S obzirom na naslov zbirke i jačinu drugoga dijela,
lirski dio djeluje naoko suvišno jer čitatelj okom hrli ka znatno
primamljivijim rečenicama proznoga dijela (bilo bi divno da ih je više!).
Drugi
dio zbirke nosi ime Siskulje, a isti
je nagrađen nagradom Književni pleter
Sisačko-moslavačke županije za najbolje prozno ostvarenje 2019. godine.
Pisan je u prvoj osobi te posredovano tekstom posvećen brojnim osobama koje su
obilježile autoričino odrastanje (sestri, nastavnici iz Hrvatskog jezika,
prijateljici iz djetinjstva). Ovi tekstovi ostavljaju dojam autobiografskoga
putopisa. U deset kratkih crtica prikazuje se defragmentiranost jednoga grada
pogođenog materijalnom i duhovnom tišinom, siromaštvom u financijskom smislu i
u smislu borbe za glas, za slobodu, za umjetnost. Pripovjedačica iznosi opise
prostora te ih povezuje s važnim osobama.
Iako
ova pripovjedna zbirčica nosi putopisni karakter, pisana je subjektivno,
artistički, s natruhom kritike prema uspavanosti grada (koje se u potpunosti
mogu usporediti s riječima putopisca i novinara Franje Martina Fuisa i njegovim
viđenjem Virovitice s početka 20. stoljeća: „Neki zli čarobnjak taknuo je prije
mnogo godina svojim čarobnim štapićem jedan lijepi grad i uspavao ga. Prolaze
tako godine, a on spava, postaje sve stariji i sve manji pod gustim slojevima
magle, blata, a ljeti i prašine koja polako pada na njega i zavija ga u magle
zaborava.“). Najljepši dio zbirke svakako je optimizam koji se čuva u završnoj
rečenici uvodne priče: „Daj mi, grade, da se igram! – kažu da je život igra.“ (Uvodno o Sisku).
(MM, srpanj 2021.)
Primjedbe
Objavi komentar