Pjesnici i nepoznatima otvaraju vrata

 

Sanja Kobasić-Bužimkić, Samo sam se šalila

(Sisačka udruga za promicanje alternativne i urbane kulture, Stupno, prosinac 2020.)

Nakon tri zbirke pripovijedaka i jedne dječje slikovnice, slatinsko-zagrebačko-sisačka književnica Sanja Kobasić-Bužimkić objavila je i prvu zbirku poezije Samo sam se šalila. Pjesme su podijeljene u 5 dijelova i uglavnom pripadaju ljubavnoj ili misaonoj tematici. U stihovima se redovito pronalazi kakav adresat, uglavnom šuteći sugovornik u vidu ljubavnog partnera. Pjesnikinja oblikuje promišljajući lirski subjekt koji na površinu izvlači često prešućenu istinu o pjesnicima („Jer, pjesnici / i nepoznatima otvaraju vrata, / a onda se čude / kad im srca / budu opljačkana.“, Frekvencija krhkosti) i pjesmama koje smatra „svom ljubavlju svijeta“ („Pjesme – to su mala čuda; / pjesme – to su zrele trešnje, bomboni od čokolade i marcipana.“, Mala čuda). Zanimljiv je i autoričin slamnigovski pristup pjesmi te pisanje pjesme-dosjetke zasnovane na samo jednom glasu/slovu (Kralj kičmenjaka/Kiša). Povremeno piše i zanesena antičkim elementima spominjući Bogove, a povremeno se prisjeća božica moderne poezije, primjerice Marine Cvetajeve u stihovima: „Mi smo ništa. / Mi samo pokrećemo svemire.“ (U spomen Marini Cvetajevoj, i ostalima). Poigrava se pjesništvom, metafizikom, ženstvom, a vrlo često naglašava i dehumanizaciju modernoga društva.

Zaključuje: „Internet je naš novi Bog (…) Lijepi smo strojevi.“ (Divne nove vrijednosti), propitujući je li doista dovoljno imati tijelo da bismo bili ljudima. Autorica prešutno zaključuje kako biti čovjekom znači biti human, u sebi sačuvati svjetlost dubine čovjekove zjenice i čistoću njegova srca u trenutku rođenja, čuvati i mora, i oceane, i silne planine – baš kao što to u svojim djelima čine pjesnici.

(MM, srpanj 2021.)