Danijel Radočaj, Mutacije bunta
(Nova Istra, Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika, Pula, 2020.)
Nakon
sjajne prozne zbirke Anatomija rastanka,
istarski književnik Danijel Radočaj poseže za poezijom. Njegova osma knjiga po
redu, zbirka pjesama Mutacije bunta, zaigrana
je sedmodijelna kolekcija zafrkantskih poetskih uradaka (pomalo nalik shvaćanju
svijeta proživljenu kroz oči osobe s ADHD-om) koji zapravo vrlo vješto razlažu
svijet na slojeve. Iz gotovo dječje igre riječima („Poezija nije za glupe.“), preko ljudske
seksualnosti i vulgarizama, Radočaj dolazi do teških socijalnih tema.
Prvi
dio zbirke posvećen je pjesništvu, ulozi pjesnika, načinu na koje pjesnik danas
živi, diše, piše i na koji ga prihvaćaju. Radočaj piše posebnom ludističkom
poezijom slobodnog stiha i prozaističkog karaktera. U ovome dijelu (teško je
razabrati govori li lirski subjekt ili Radočaj glavom i perom) obznanjuje se
pjesnička uloga/posao/poziv: „Ali da ne bi ispalo / kako se samo hvalim /
odlučio sam, / naposljetku, / ipak priznati / i svoju jedinu manu. / Dakle, / ja
sam pjesnik.“ (Imam i ja manu).
Drugi
dio zbirke (Sve što Danijel Radočaj zna
(ili misli) o dotičnim ljudima) budi sjećanja na određene ljude iz
pjesnikova života. Tim sjećanjima uglavnom vladaju prijatelji koji su izloženi
životnim poteškoćama. Ovaj dio zasigurno je i najzanimljiviji jer se upravo u
njemu javljaju pjesme socijalne tematike koje govore o netoleranciji prema
homoseksualcima, o promiskuitetu, alkoholizmu, hedonizmu, prijevarama,
depresiji, samoubojstvu i smrti. U trećem dijelu zbirke javlja se ideja
nemogućnosti uzvraćanja ljubavi, „muški pokvarenjak“ za kojega u nastavku
doznajemo da je instruiran vlastitim slomljenim srcem, dok četvrti dio (koji
sarkastično povezuju njemačku automobilsku industriju i seksualni život
hrvatske radničke klase) na površinu postavlja reproduktivne organe i
blasfemičan odnos prema religiji. Peti dio zbirke obavija svoj središnji motiv
oko života u čaši žestice ili piva, šesti dio ponire u introspekciju,
razmišljanja o svijetu, Bukowskom, tužnu crnu kroniku koja se prikazuje
domišljato i satirično. Ovaj dio nudi i svojevrstan alternativni hommage pokojnom Đorđu Balaševiću.
Konačno, završni sedmi dio pokušava probuditi svojevrstan optimizam („Ipak,
postoje razlozi radi kojih se isplati / svakim danom iznova probuditi.“, Optimist), no autor se u trenutku gubi u
klišejiziranim obrascima pjesama koji su za/protiv politike, religije, seksa…
Znatno bi uvjerljivije pjesme djelovale kad bi lirski subjekt bio manje
angažiran i kad bi stao ulogu promatrača koji ne zauzima strane – sjajan
primjer takvom pristupu poeziji koja iznosi velike društvene tuge i istine dala
nam je Sanja Domenuš u svojoj zbirci Djevojčica
koja je jela kamenje.
Ipak, valja naglasiti kako su Mutacije bunta ponovni dokaz koliko alternativna poezija može biti zaigrana, vrckava, simpatična, nestašna i privlačna, čak i onda kad iznosi sadržajno nepredvidiv ili teško prihvatljiv materijal.
(MM, srpanj 2021.)
Primjedbe
Objavi komentar