Svjetlost naših duhovnih portreta

 

Slavica Sarkotić, Kristali nad gradom

(Sisačka udruga za promicanje alternativne i urbane kulture, Stupno, prosinac 2020.)

Energija s kojom nas je 2019. godine upoznala Sanja Domenuš u svojoj pjesničkoj zbirci Djevojčica koja je jela kamenje gotovo se čudesno preobrazila, proširila i dobila prozni karakter te stvorila nov sadržaj, pripovjednu zbirku Kristali nad gradom. Kreatorica ove čudesne socijalne proze poznata je i priznata vukojevačka književnica Slavica Sarkotić.

U ukupno dvadeset kratkih proznih tekstova Sarkotić je sabrala izuzetno teške, emotivne i autentične priče hrvatske stvarnosti. Na samom početku zbirke, Andrićevim riječima („Svi pravi životi su lijepi i teški.“) dočarava tematiku ovoga krajnje emotivnoga pripovjednog kolaža u kojima ljudske sudbine, svaka na svoj pasijanski način, prolaze dolinama rana i suza. Na damski suptilan, nenapadan način, u balaševićevskoj maniri sisačkoga podneblja, Sarkotić pred čitatelje postavlja težak zadatak: nudi im uloge sudaca, samostalnih prosuditelja moralnih postupaka likova. Naglašava pritom različite dvojbene situacije i crtice iz života ljudi u kojima vladaju alkohol, nasilje, ostavljeni, bolesni, stari i nemoćni. U brojnim rečenicama autorica vrlo jednostavno iznosi u narodu ustaljene rečenice: „Rodbina se ne vidi mjesecima, sreću se na svadbama i pogrebima.“ (Ostavljanje/ostajanje), „A kad se čovjek nema za što uhvatiti, hvata se za riječi, ponavlja ih tako dugo dok i sam u njih ne povjeruje.“ (Bit će bolje), „Jednom davno, negdje je bio pročitao da sreća nije imati sve što želiš nego biti sretan s onim što imaš.“ (Prvi otkos u jutro bez rose), „Najgori ljudi daju najbolje savjete. (…) Onda pomislim: to mi Bog daje dovoljno vremena da izmolim oprost.“ (Oprost). Likovi koje pronalazimo u zbirci su jedinstveni, izazivaju empatiju i želju da im se pruži ljudska podrška. Ne libi se Sarkotić zaći ni u teme obiteljskoga nasilja, defeminizacije žene kojoj su „sve izvadili“ (gdje se njeguje princip tabuiziranja histerektomije), pitanja međunacionalne mržnje i netrpeljivosti, života „umornih staraca“ koji bespogovorno i skromno umiru ostavljeni u samoćama surovih bolničkih soba, osoba s poteškoćama u razvoju i neimaštine u kojoj se oslikava najveća svjetlost naših duhovnih portreta.

Sam naslov, Kristali nad gradom, čuva svojevrsnu toplinu, vjeru u neku bolju sudbinu koju će likovi baštiniti u Božjim rukama na nekom sretnijem mjestu. U kristalima iz naslova skrivaju se zvijezde, sve preminule duše koje opraštajući ili tražeći oprost polaze s ovoga svijeta. U tim silnim zvijezdama, kristalima kojima će neke noći kakav smrtnik uputiti dug pogled pun divljenja, u njima leže priče. Priče koje će jednom, u zvjezdanoj prašini, svojim glatkim olimpovskim prstima božica muze prosuti po rijetkim sretnicima – zazvat će ih imenom pjesnika ili pisaca, a isti ti začudni stvorovi zapisat će priče i ispričati ih ljudima. Priče će letjeti, putovati, kolati dalje, brže i riječi… riječi neće biti kraja.

(MM, srpanj 2021.)