Marina Mađarević 24.07.2020. 2607 pogleda
Naslov je autoriziran, baš kao i intervju koji je nastao prije no što je objavljena vijest o otkazivanju gostovanja zbog povratka korone i preporučenih mjera opreza, tako da Silente sada ipak ne dolazi u grad. Planirali smo ga „pustiti“ krajem srpnja ili početkom kolovoza kao u uvod u ono što nas očekuje na ovogodišnjem Rokovu, središnjoj ljetnoj manifestaciji koja je, također, otkazana. Ipak, odlučili smo ga objaviti integralnog, kao da koncert, zakazan za subotu 15. kolovoza, ide. Svirka je odgođena za vrijeme kad epidemiološka slika pokaže dobru volju i dopusti glazbi da nadglasa višemjesečnu tišinu. Talentirani dubrovački bend Silente, glazbena petorka (Tibor Karamehmedović, Sanin Karamehmedović Sančo, Ivuša Gojan, Doris Kosović i Ivana Culjak) za slavonsku je publiku pripremila primamljiv glazbeni program koji ćemo čuti nekom drugom prilikom (treća sreća?), a o svojoj glazbi i o Silenteu pričali su nam Tibor i Sančo.
Tri uspješna albuma, nagrada Porin, pobjeda na 62. Zagrebačkom festivalu… Tijekom sedam godina aktivnoga rada vaša glazbena petorka ostvarila je hvalevrijedan uspjeh u zemlji i izvan nje. Koliko se Silente promijenio od svojih početaka i „Terce na tišinu“?
Sančo: Od svega što si spomenula najveći nam je uspjeh naša publika i koncerti koje održavamo, to je pravi kotač na kojem cijela ova priča funkcionira. Na kraju krajeva uspjeh u ovom poslu počiva na tome koliko se ljudima sviđa naša pjesma i koliko su vremena i novaca spremni odvojiti da nas vide i čuju uživo. Sve ostalo su metode dolaska do tog finalnog testa. Srećom mi smo to davno položili, još s prvim albumom. Silente je u prvim danima bila skupina djece, što je u redu jer scenom bi i trebali dominirati mladi. Danas smo malo veća djeca. Mislimo da više znamo o muzici i životu, dakle upali smo u klasičnu zamku vremena, ali tko nije. Imali smo tu pauzu koja nam je stvarno teška pala, oštetila nas na razne načine i teško je bilo stvari opet pokrenuti, ali nismo se dali i nakon dvije godine postigli smo da je iznutra ovo sad puno bolji bend. Nikad nismo više uživali u vlastitim pjesmama i nastupima i nikad nismo više priželjkivali snimanje novog albuma.
Kako je Silente dobio ime?
Sančo: Od 2006. u Dubrovniku djelovao je mali bend s dvije gitare, bubnjem i violinom i zvao se Silent. Do 2012. prošao je kroz razne promjene, da bi se napokon sastao s konačnom postavom i izričajem, a, zahvaljujući nespretnim novinarima, i s novim imenom. Napisali su Silente i nalijepili velike plakate po gradu. Jako smo im zahvalni zbog toga iako smo u trenutku bili ljuti.
Slovite za jedan od „najpoetskijih“ bendova naših prostora. Vaše pjesme jezično su, stilski i emotivno obojene te se dobiva dojam snažne povezanosti poezije i glazbe. Jesu li okosnica vaših skladbi tekstovi ili su ipak melodije te koje imaju prednost u stvaranju?
Sančo: Nemoguće nam je ući u trag početcima tog stvaralačkog odnosa koje imamo Tibor i ja. Nekad davno je to krenulo samo od sebe, oboje smo pisali i muziku i tekstove, ali najednom je postalo normalno da Tibor radi moje tekstove preko svoje glazbe. On je moje tekstove već viđao, a ja sam njegovu glazbu već slušao, taj senzibilitet smo gradili od malih nogu zajedno kao braća. Tako da smo otprilike znali tko smo i kako ćemo raditi. Imali smo ogromnu želju da bend uspije i nema toga što nismo probali i kome nismo pokazali što radimo, ali ono što bismo pokazali nikad nije bilo secirano na taj način, glazba – tekst. Iako su nas ljudi često dijelili na taj način mi smo uvijek nudili samo već gotov proizvod – Silente pjesmu.
Po vašem mišljenju, što bi glazba trebala dati ljudima, a što ljudi glazbi?
Sančo: Glazba, i svaka druga umjetnost, uzima prirodu i prirodno te je mijenja i izobličava. Ona radi neobično od običnog. A to nam je potrebno jer smo komplicirana bića koja ne pristaju ne jednostavna rješenja i uvijek traže neki veći smisao u stvarima. Na taj način može se doći dalje do prave srži neke stvari. Tom logikom put bi išao od jednostavnog do kompliciranog pa opet uspješan povratak na jednostavno. Glazba i umjetnost, ako su uspješni, odvedu te na jednu jako dugu vožnju, koriste se prevarama i trikovima, zakompliciraju sve, ali onda u treptaju oka sve iznova pojednostavne. Nakon te vožnje trebao bi čovjek stvarno biti bliži sa stvarima s kojima inače nije mogao bit blizak. A te stvari su jednostavne i neizbježne, život, ljubav itd. Možda sam malo zapetljao odgovor, ali to je negdje blizu mog promišljanja, teško je to baš lijepo sročit. Lakše je napisat neku pjesmu o tome.
Tibor: Glazba i um su alati kao i sat. I kao sat bolje da ih nemate ako ne znate na njega. Ako ne čuješ baš glazbu i radije slušaš tišinu, sigurno ćeš tamo naći što i ja u glazbi.
Koliko su novoga (glazbenoga ili zemaljskoga) znanja, korisna za vaš glazbeni rad, polučile suradnje s legendarnim umjetnicima poput Nikše Bratoša, Dejana Aćimovića, Julijane Matanović?
Sančo: Dejan nas je uspio uvjeriti da smo pravi ljudi za ovaj posao. Rekao je „vi ste ti, to je to“. Jesmo li mi to tada bili ili ne, nemam pojma, ali kako imamo problem s vjerom u sebe povjerovali smo, eto, njemu. I drago nam je da jesmo, imamo svoje ljude i svoj prostor s kojima možemo dijeliti svoj rad, relativno smo uspješni, ali apsolutno smo sretni. Nikša Bratoš je bio kao ispit za nas, kao državna matura ili nešto. Odmah je ukazao na neke stvari na kojima trebamo poraditi. Naravno da nismo poslušali, ali s vremenom je sve sjelo na svoje. Puno je pomogao našim glavnim vokalima da pronađu tu neku snagu i čvrstinu u sebi te poboljšaju svoje pjevanje na jedan način na koji mi nismo prije razmišljali. Proveo nas je kroz snimanje prvog albuma, došao je na prvi koncert, dao prolaznu ocjenu i ostali smo dobri prijatelji. Vjerujem da ćemo kad-tad u budućnosti opet raditi s njim. Julijana Matanović je bila moja profesorica na fakultetu, slušao sam nekoliko njenih kolegija, bila mi je mentorica pri diplomskom radu, a vrlo vjerojatno ne bih nikad diplomirao da me ona nije nagovarala da riješim to. Tako da to baš i ne mogu nazvati suradnjom, to je bilo nešto drugo. Godine slušanja njenih riječi, a malo tko priča lijepo kao ona, godine čitanja njenih tekstova, a malo tko piše lijepo kao ona. Razgovori o životi, savjeti o radu, kritike, sve u periodu mog intenzivnog razvoja kroz fakultet i Silente. I kako onda da nazovem to, jer suradnja nije. Prijateljstvo? Ne znam, ali što god da je – veliko je i značilo mi je.
Koliko se vaš najnoviji album „Malo magle, malo mjesečine“ (2018.) razlikuje od prethodna dva albuma?
Tibor: Razlikuju se sva tri. Prvi je pop, drugi više rock, treći je garažni. A sljedeći, s kojeg je posljednji spot objavljen, je najviše u sarajevskoj pop rock školi iako sam htio da bude više elektronskih stvari pa da zvuči klupski. Složili smo se da je ovo sjajna sredina i luđački radili da bude drugačiji tako da publici ne bude dosadno, a ni nama.
Dolazite iz najčarobnijega hrvatskoga grada na obali. Koliko je činjenica da su vaše pjesme nastajale među prekrasnim dubrovačkim zidinama, daleko od užurbanoga sjevera, utjecala na jedinstvenost zvuka i prepoznatljivost benda?
Sančo: Utjecali su ljudi, a ljudi su Grad. Imali smo sreću da je u ključnih desetak godina našeg glazbenog i emocionalnog sazrijevanja Dubrovnik bio pun različitosti i ljepote među našom generacijom. Bilo je tu svega, raznih kultura i supkultura, a mladosti i svježine da to iznese koliko god hoćeš. Cijela ta ekipa se više manje okupljala u Udruzi mladih Orlando gdje smo i mi visili. I to nas je nosilo, koncerti su bili česti, bendova je bilo različitih, a među njima i budući Silente.
U čemu leži tajna dobrih pjesama?
Sančo: Ne znam, ali pretpostavio bih da leži u više stvari. U količini truda i vremena uloženog u nju, u iskrenosti između tebe i te pjesme, ne smiješ lagati sebi što zapravo želiš da ta pjesma bude i da za tebe napravi. U kapi ludosti koja je itekako potreba. U vještom posuđivanju i imitiranju tuđe umjetnosti. U tom „bittersweet“ trenutku ako ga pogodiš, kad te pjesma istovremeno nasmije i rasplače. I naravno, na kraju je daš Tiboru da ti zapravo kaže je li za smeće ili nije.
U čijem glazbenom stvaralaštvu pronalazite svoje uzore?
Tibor: U bilo kome tko ima nešto za reć. Netko tko ima razlog, a ne i plan da me dobije. To se vidi u prvom dahu, prvom zarezu…
Što biste poručili svim mladim bendovima koji još uvijek traže svoj zvuk?
Tibor: Oni sigurno neće slušati moj savjet. Ali ja sam na to pitanje dobio: „Samo snimaj i izbacuj, naučit ćeš brže i bolje tako. I nećeš gubiti vrijeme na konstantno mijenjanje refrena jer ti je svaki dan drugačiji ionako. Samo snimaj i izbacuj, snimaj i izbacuj. Usavršit ćeš kada budeš trebao i slušaj šta ti tijelo kaže. Samo snimaj i izbacuj, samo snimaj i izbacuj…“
Što pripremate za virovitičku publiku?
Sančo: Jednu lijepu Silente predstavu u kojoj ćemo vjerojatno izgorjeti od sreće, uzbuđenja i treme jer zbog novonastale situacije nismo dugo nastupali i svaki koncert je potpuno nova priča sada. Svirat ćemo sve što znamo.
Facebook: https://www.facebook.com/silentebend/
Youtube kanal: https://www.youtube.com/channel/UC0jK8k3M6n1u83rNFyuEjRg
Instagram: https://www.instagram.com/silenteofficial/?hl=hr
Razgovarala: Marina Mađarević
U srpnju 2020.
Primjedbe
Objavi komentar