Kelly Rimmer, Tajna kći
(Znanje, 2018.)
Ovih dana u ruke mi je, igrom slučaja, dospio roman australske autorice Kelly Rimmer, originalno objavljen 2014. godine, a hrvatskoj publici predstavljen 2018. godine. Odmah na početku moram stati u obranu svojega odabira: iako nisam prevelik ljubitelj odviše slatkastih hallmarkovskih romana, ovaj je ipak pokazao da može ponuditi nešto više. Naime, roman donosi složenu temu australskih domova za maloljetne i samohrane majke (što me podsjetilo i na sjajnu australsku seriju iz 2014. godine „Love child“ koja govori o nepravednom zdravstvenom i pravnom sydneyjskom sustavu 1969. godine) u kojima su se rodiljama prisilno oduzimala njihova novorođenčad i davala se na posvojenje stabilnim bračnim parovima, a ovaj problem bio je još zakučastiji zbog načina na koji su u razdoblju od 50-ih do 80-ih godina 20. stoljeća u takvim ustanovama tretirane neudane majke. Odlično se to prikazuje rečenicama u romanu:
„Kad shvatite kako se na izvanbračne trudnoće gledalo u vrijeme vašeg rođenja, posebno u manjim mjestima, možda ćete razumjeti. U gradovima su se već tada nazori prema mladim neudanim majkama počeli mijenjati, ali u manjim sredinama – sama pomisao da bi neudana žena sama podizala izvanbračno dijete bila je nezamisliva.“
U tekstu se uvelike osjeća i prisutnost
ibsenovskih ideja gdje se čak tri protagonistice (svaka na svoj način) doživljavaju poput književne feminističke
ikone 19. stoljeća, Nore Helmer. Riječ je o Sabini, trudnoj tridesetosmogodišnjoj
učiteljici glazbene kulture koja je prije smirivanja u bračnoj luci s najboljim
prijateljem Tedom proputovala cijeli svijet s ružičastim naočalama na nosu,
Lilly, šesnaestogodišnjoj trudnici iz poljske katoličke obitelji, te Megan,
socijalnoj radnici s autoritativnim mužem. Posljednje dvije priče smještene su u 1973. godinu, a
Sabina svoju priču obznanjuje 2012. godine, nakon saznanja krucijalne tajne
koja, bar se tako čini, ne ostavlja pretjerano značajan utjecaj na nju jer čitateljska emocija (barem u mom slučaju) nije ostvarena. Jezik
je jednostavan, rečenice su zapisane u prvoj osobi jednine, a Lillyn tekst
zapisan je u epistolarnom obliku, poput pisama upućenih njezinu ljubavniku
Jamesu.
Nažalost,
roman sadržajno „ne raste“. Njegov razvoj stagnira već u području pripovjednih
tehnika koje su nedovoljno razrađene dok autorica pretjerano žuri ka „happy
endu“, ostavljajući pritom suviše prostora za moguć razvoj fabule. Ono što svakako
nedostaje su i razrađeniji i slojevitiji likovi čije se emocije i karakteri tek
površinski naslućuju. Tako se privlačna tema poprilično srozava prosječno
dobrim literarnim prikazom, ostavljajući čitatelje razočaranima nerazvijanjem kvalitetne teme.
(MM, 9. 11. 2018.)
http://amazonke.com/2018/11/25/tajna-kci-by-kelly-rimmer-australski-domovi-ibsenovski-feminizam-i-prica-koju-treba-razvijati/?fbclid=IwAR3vFHVFqPnsFWo4-L34gVBChEFVZHijOfqZl-7z3RumXlMnpSexWHV_FRE
Primjedbe
Objavi komentar