Leptiri oko nas, leptiri u nama

Ingrid Divković, Živi mi se
(Stilus, 2017.)

Daleko mudriji od mene tvrde da je rimski filozof Seneka jednom davno ustvrdio: „Sudbina vodi one koji hoće, a vuče one koji neće.“. Isti taj Seneka živio je u simbiozi s učenjem stoičke filozofije, prihvaćajući pravila i norme života koji je u skladu s prirodom. Usto, bio je i sjajan govornik i pisac. Vjerujem da se u ovome trenutku nad glavama mnogih pojavljuju upitnici uzrokovani jednostavnim pitanjem: što Ingrid Divković i Seneka imaju zajedničko? Iznenadili biste se, ali mnogo je sličnosti između ovo dvoje ljudi. Krenimo redom. Baš kao što je u svoje vrijeme (negdje između 4. godine prije Krista i 65. poslije Krista) veliki Seneka (ujedno i učitelj cara Nerona) utjecao na svoje suvremenike, tako je u naše vrijeme sličan zadatak preuzela Divković. Naime, mlada profesorica filozofije, hrvatskoga jezika i književnosti te uspješna autorica dvaju publicističkih izdanja („J**e li vas ego?“, „Knjiga za divlju ženu“) prije nekoliko je godina čitateljsku scenu osvojila svojim jednostavnim, pitkim i pozitivnim tekstovima objavljivanima na privatnom blogu koji danas prati gotovo 63 tisuće čitatelja. Svoju sveučilišnu diplomu pred očima javnosti obranila je i sjajnim spojem filozofskoga shvaćanja svijeta i književnoga znanja koje je upriličila i u svojemu prvom romanu Živi mi se. Njezin beletristički prvijenac objavljen 2017. godine svoja tekstualna „krila“ tvori u spoju filozofije, književnosti i Senekine gore navedene tvrdnje o sudbini. Namjerno spominjem krila jer su upravo krila leptira ključan motiv koji se u konkretnom i metaforičkom ostvarenju proteže radnjom kao stvarna pojava na ramenu, fotografiji i u otočkom kampu za oboljelu djecu, a ujedno i kao osobni razvoj pojedinca („od ličinke do leptira“). U ukupno sedam dijelova romana (Priviđenje i predživot, Rastuća bol, Dani proždrljive gladi, Dani ranjivosti, Trenuci čudesnog širenja, Vrata ka ljubavi, Samoostvarenje) prikazuju se životi triju naizgled različitih žena: tridesetdvogodišnje Elene, žene koja se ne može ostvariti u majčinskoj ulozi, šesnaestogodišnje Ane, djevojke koja odrasta u domu za nezbrinutu djecu, te pedesetogodišnje Naide (Nane), Anine skrbnice iz doma. U ovom raznostraničnom trokutu nalaze se tri sudbine koje vuku svoje akterice proživljenim gubitcima (majke, oca, djeteta), samoćom i odbačenošću (iz obitelji, društva i vlastitoga braka) te slomljenim očekivanjima dviju mlađih protagonistica (Naidin lik suviše mudro prihvaća vlastito teško breme jednostavnim riječima „Čovjek snuje, a život određuje.“). Roman je ispripovijedan izmjenom dvaju različitih perspektiva u prvoj osobi jednine. Svako poglavlje započinje iskazom jedne od triju žena, nakon čega se javlja iskaz nepoznatoga govornika zapisan u kurzivu. Autorica kao da pred čitatelja postavlja zadatak u kojemu mu nudi mogućnost da sam imenuje pripovjedača; to može biti Život, božansko biće ili netko treći. Tekst je koncipiran na oscilirajućoj snazi junakinja koje obuzimaju priču pa bi se roman lako mogao nazvati „girl-power“ tekstom i „ženskim pismom“. Likovi poput Mavra i Ivana pomalo su zanemareni nauštrb protagonistica koje i same poprilično prikrivaju emocije i zatvaraju se u nevidljivu ljušturu koja čitatelja oštećuje za stopostotno poznanstvo s predstavljenim likovima. Iako bi razrađenija psihološka karakterizacija likova uljepšala dan čitateljima s opisu sklonim okom, ipak je važno napomenuti da priča sama po sebi obuzima svojim filozofskim duhom, razmišljanjem o životu i temeljnoj ideji sačuvanoj u originalnoj rečenici: „Duša koja živi u ''živi mi se'' zna koliko ima života tamo gdje ga ne vidi, a koji svejedno postoji neovisno o njoj.“

(MM, 6. 5. 2018.)

https://www.virovitica.net/roman-zivi-mi-se-ingrid-divkovic-krila-leptira-filozofski-duh-i-razmisljanja-o-zivotu/31154/