Like a bridge over troubled water

Dalibor Talajić, Most ponad burne rijeke
(Beletra, 2018.)

Imam prijateljicu. Nazovimo je Majka Hrabrost. Majka Hrabrost ima svoje malo sunce kojemu je ime Pinokio. Pinokio ima svoj svijet, svijet tišine, drveta, misli i vrata koja treba otvoriti. On se doista trudi otvoriti ta vrata, strpljivo i nježno. Majka Hrabrost prati svaki njegov uspjeh, svaki osmijeh i svaku malu pobjedu koja je za nju velika kao kovčeg pun zlatnika. Majka Hrabrost je ponosna. Majka Hrabrost je strpljiva. Majka Hrabrost je snažna, istinska junakinja, prava Wonder Woman, dokaz da marvelovske junakinje postoje – čak i u stvarnom svijetu malenih ljudi i velikih borbi. Baš kad sam pomislila da je moja super-žena jedina junakinja koja ima Pinokija, u ruke mi slijeće knjiga. Velik je to izazov jer teško je nama smrtnicima govoriti o svim Pinokijima ovoga svijeta, a oni zaslužuju svoj status pravih dječaka (i djevojčica), zaslužuju svoje mjesto na ovomu našem životnom mostu koji svatko od nas treba prijeći svojim tempom i na svoj način. Knjiga o kojoj govorim i o kojoj ću govoriti djelo je Dalibora Talajića, svestranoga zagrebačkoga umjetnika – glazbenika, lutkara, glumca, pripovjedača, crtača Marvelovih stripova, a ujedno i tate jednoga Pinokija.

Most ponad burne rijeke ili o velikoj borbi jednog malog tatinog borca knjiga je objavljena u izdavačkoj kući Beletra 2018. godine. Budući da mi riječ „knjiga“ zvuči tako općenito, demotivirajuće i hladno, s oprezom ću zaći u žanrovsku klasifikaciju teksta. S obzirom na subjektivno pripovijedanje u prvoj osobi jednine, tekst bi se mogao nazvati autobiografskim romanom. U prilog tomu govori i činjenica da se u svrhu njegova nastanka koriste brojne privatne uspomene, informacije i sjećanja. Osim toga, mogao bi se nazvati i didaktičnim (new-day) romanom jer u sebi sadrži i svojevrsnu poruku (osobito namijenjenu obiteljima i najbližim osobama autistične djece), ali i romanom-esejom koji Milivoj Solar naziva „nefabularnim romanom“ te romanom „u koji izravno ulazi znanstvena problematika, ili koji se komponira prema načelima logičkog razvijanja pojedinih misli“. Dakako, u ovom slučaju moralo bi se raditi o modificiranom romanu-eseju koji pretače objektivno (autizam) u subjektivno (iskustvo života s autističnim djetetom), i to čini poprilično dobro. Naslov romana temelji se na popularnoj pjesmi iz 1970. Bridge over troubled water, pjesmi koja tematizira prijateljstvo koje pomaže u teškoćama, baš kao što most pomaže u prelasku nemirnih voda. Protagonist je Dalibor koji sam sebe opisuje ovako: „Ja sam otac. Moj sin zove se Radames. I ima problem…“. Uz njega, pojavljuju se u romanu i brojna druga imena, većinom ženska, a sve ih povezuje upravo Radames čije je literarno ime zasigurno produkt autorove glazbene naobrazbe i poznavanja Verdijeva opusa. Roman je i posvećen ovomu dječaku, ali i svoj djeci s poteškoćama te njihovim roditeljima koji ne odustaju u borbi za svoju djecu.

Sjajan uvod u sam tekst ponudile su u predgovorima i dvije stručnjakinje: logopedinja i neuropsihologinja Daniela Helc, koja tvrdi da se čak i u teškim situacijama „dogodi znanje, alat“ koji pomaže u ublažavanju problema, te logopedinja Ana Dembitz, koja sjajno zaključuje: „Ova knjiga nije napisana da bi savjetovala, nije napisana da bi savjetovala, ovo je knjiga o roditeljskoj ljubavi.“. Govori taj roman i o divnim Tetama, Vlatki, Flori, vjernim četveronožnim pratiteljima Toši i Maliku, ljubavi prema vodi, Đimiju Staniću, Disneyjevim slikovnicama i pjesmama o dječaku Pinokiju koje je Dalibor s oduševljenjem slušao kao dječak, vjerskom kolebanju, Novom zavjetu, ateizmu, razmišljanju koje je ponekad neprijatelj, jyotishu, bioenergiji, ali najvažnija je ljubav. Snažan motiv očinske ljubavi usmjerene ka sinu Radamesu proteže se cijelim tekstom. Daliborov lik razvija se te od neprihvaćanja, straha, preko borbe s neprijateljem – idejom roditeljstva, uspijeva doći do prihvaćanja, pomirbe sa svojim očekivanjima i nikad predane borbe za Radamesov kvalitetniji život. U pogovoru doznajemo da je Daliborov Radames, baš kao i Daliborov najdraži bajkoviti lik Pinokio, doista postao „pravi“ dječak. Time se čitatelju nudi pozitivan svršetak, ali i vjera u ono malo svjetlo koje može postati prava svjetlost, vjera da svaki mali Pinokio može uspjeti. Svaki Pinokio može izaći iz svoje drvene ljušture i zagaziti u mekoću svijeta, roditeljske ljubavi, ponosa i radosti koja ih okružuje od njihova prvoga daha. Mogu oni postati kuhari, liječnici i učitelji, mogu postati betmeni, gusari i sanjari, mogu postati što god požele. Zašto? Zato što su njihovi Gepettoi, Majke Hrabrosti i svi drugi junaci kojima ne znamo imena (a trebali bismo!) zauvijek uz njih.

(MM, 13. 5. 2018.) 

https://www.virovitica.net/most-ponad-burne-rijeke-dalibora-talajica-svaki-pinokio-moze-uspjeti/31189/