Zvonimir Grozdić, Pigmenti
(FRiKK, 2018.)
Ovoga
lipnja je u biblioteci „Tribine Jutra poezije“ Udruge „FRiKK“ objavljena prva
knjiga kojom se obilježio ozbiljni literarni začetak jedne nove književne
struje nastale iz Roklicerovih zagrebačkih Jutara poezije koja se redovito
održavaju u staroj zagrebačkoj kavani „Pod starim krovovima“ (poznatoj i pod
nazivom „Kod Šnidaršića“, svojevrsnim hommageom filmu „Tko pjeva, zlo ne misli“)
te „mladih“ Virovitičkih umjetničkih večeri koje su svoje začetke pronašle u
simbolici putovanja i kafiću „Cug“ u koji bi zasigurno, nakon razgovora o ratu
u Abesiniji kod staroga Šnidaršića, zašao i sam Franjo Šafranek da se zatekao u
ovim krajevima. O ozbiljnosti književne ideje FRiKK-ovaca svjedoči i odabir
prvijenca biblioteke. Radi se, naime, o zbirci pjesama Zvonimira Grozdića pod
nazivom „Pigmenti“. Riječ je o autorovom četvrtom tiskanom djelu. Nakon „Sanjao
sam da sam ubio Doca Hollidaya“, „Omlet od odabranih osmijeha“ i „Nuspojave“
uslijedili su „Pigmenti“, poetska zbirka sastavljena od 64 pjesme, a
konstruirana od ukupno pet dijelova. Prvi dio nazvan je „Zaljev“ i sadrži 15
pjesama u kojima se naslućuje pjesnikova povezanost s morem (osobito domicilnim
mu Lovranom). Lirski subjekt putem morskih motiva i motiva prirode iznosi
vlastita duševna stanja, osobito naglašavajući samoću, želju za odlaskom,
šutnjom i žaljenjem za prokockanim prilikama, uz savršen epilog mirnoće
pronađene u Lovranu. Drugi dio („Koeficijenti.hr“) temelji svojih 12 pjesama na
životnim događajima koji su „upakirani“ u motiv igara na sreću, dok se treći
dio zbirke („Sve teče po planu“) bavi pjesmama inspiriranima događajima kroz
kalendarsku godinu. „Breaking news“, odnosno četvrti dio, zasnovan je na
shvaćanju/prihvaćanju riječi u različitim oblicima: u stihu, u svakodnevnom
razgovoru s prijateljem, ljubavnikom, obitelji, sa samim sobom. Završni dio
naslovljen je kao i cijela zbirka. Donosi pjesme u kojima se emocije lirskoga
subjekta iskazuju putem boja, baš kao da objašnjavaju da je pjesničko tijelo
obilježeno različitim pigmentima koji njegovu kožu čine toliko drugačijom od
svih onih koji pjesnici nisu.
Grozdićev
pjesnički opus ove zbirke uvelike podsjeća na Charlesa Bukowskoga, a svoju
poeziju s postmodernističkim težnjama postavlja na temelje pjesničke poetike
60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća o kojoj je Cvjetko Milanja početkom milenija
pisao kao o onoj u kojoj se književnost previre između dezideologizacije i defunkcionalizacije
te „prepuštanja književnosti samoj sebi“.
Ovdje se ipak može govoriti o nešto suptilnijem tvorenju stihova koje se
ne zasniva na slamnigovskoj učenoj ludičnosti i igri riječima ili pak
mihalićevskoj uglađenoj metaforici. Grozdić svoje stihove stvara na razmeđi
(gotovo dalijevskoga) nadrealizma i slobodnoga, nonšalantnoga („već viđenoga“)
pjesništva temeljenoga na nemarnom slobodnom stihu koji ne živi prema zakonima
i pravilima interpunkcije ili velikoga početnoga slova. „Pigmenti“, potrebno je
naglasiti, donose itekako funkcionalnu književnost koja iznosi aktualne poruke,
percepciju pojedinca i problematiku cjelokupnoga društva, razdirući se pritom
između iznošenja osobnoga i subjektivnoga dojma, viđenja svijeta te sarkastične
i zatomljene kritike obojene turobnom metaforikom.
https://www.virovitica.net/recenzija-zbirke-pjesama-pigmenti-zvonimira-grozdica-knjizevnost-sarkasticne-i-zatomljene-kritike-obojene-turobnom-metaforikom/31326/
http://amazonke.com/2019/01/31/pigmenti-by-zvonimir-grozdic/
Primjedbe
Objavi komentar