Mirela Španjol Marković, Drugi peron, četvrti kolosijek
(Beletra, 2018.)
Jedan
od najčešćih motiva modernističkih romana jest povratak. Krležina Filipa
Latinovicza na povratak asocira golema hladna kvaka na vratima koja ga vraća u
turbulentno djetinjstvo i mladost, Proustovoga pripovjedača u vlastitu prošlost
vraćaju kolačići madeleine i šalica lipova čaja. Na isti način funkcionira i
pripovjedačica koju nam u svojem romanu prvijencu predstavlja Mirela Španjol
Marković. Naime, povratak je jedno od najvažnijih obilježja romana Drugi
peron, četvrti kolosijek. Njezin povratak redovito se povezuje uz jedno
prijevozno sredstvo – vlak. Vlakovi su za nju označavali kratkoročne selidbe
(osobito onu u nedragi Zagreb čiji je monotoni željeznički kolodvor inspirirao
i sam naslov romana), kraća putovanja koja su počesto bila inspirirana
razdvajanjem i uništavanjem postojećega stanja, svjesne oproštaje, a u
konačnici i pomirbene povratke. Osim povratka, roman objavljen 2018. godine u
nakladi izdavačke kuće Beletra donosi i egzistencijalistički bijeg od
„balkanskoga prokletstva“. U njega se lako može ubrojiti i niz sveprisutnih
društvenih previranja: hrvatska
letargija, vječno nezadovoljstvo (vidljivo već na samom početku romana, u
riječima nezadovoljnoga poštara koji donosi telegram uz riječi upućene
hrvatskoj iseljenici u Ameriku: „…dugo ne živite ovdje… Bolje, spasili ste se…“
i „Blago vama, vi ste bar bili na moru, mi ove godine, bojim se, ništa… Kriza,
znate.“), politička problematika naših prostora (što ona iz 1941., što ona iz
1991.), sukob partije i Crkve, alkoholizam, duševne bolesti i depresija,
preljubi, hladnoća i nedodirljivost starijih generacija (osobito vidljiva u
okrutnosti prema životinjama i ravnodušnosti u njihovom smaknuću),
predbacivanje, problemi „miješanih“ brakova i zabranjenih ljubavi, a na kraju i
neostvareni snovi o ljubavima, životima, zbornicama u gradu...
Podnaslov
romana („Roman o ljubavi koja je u jednoj obitelji spojila nespojive ljude kako
bi pokazala koliko snažna i razorna može biti.“) posvećenoga majci Josephine
svjedoči o njegovoj temi koja se duboko ukopala u nesavršenoj obiteljskoj
ljubavi koja je, neovisno o tome kakva ona bila, ipak ljubav.
Španjol
Marković na sjajan način iznosi emigracijsku problematiku današnje Hrvatske
koja se sastoji u čežnji usmjerenoj ka domovini i onomu što je nekoć postojalo,
a danas je svršeno. Njezina pripovjedačica jasno daje na znanje da nevoljko iz
Slavonije odlazi na studij u Zagreb, a zatim i o tome da svoj život ta
slavonska „djevojčica“ provodi u njujorškom izbjeglištvu, u ulozi sveučilišne
predavačice koju i dalje progone hrvatski demoni. Kako zapisuje: „Nikakav ocean
ne može isprati sjećanja.“. Svojevrsna nostalgija pripovjedačice osjeća se već
u njezinu opisu tete Sonje, koja se opisuje kao sjajan spoj modernoga (nužnoga)
i tradicionalnoga (naučenoga): „(…) ta zagrebačka uspješna poslovna žena, strah
i trepet jednog ureda zagrebačke općine, pretvarala se svojevoljno u običnu
seljanku, uživajući u mirisu seoskog dvorišta, pokošene trave i lipe u
proljeće.“. Strah od uništenoga staroga života koji pripovjedačica nosi sa
sobom svejedno je vraća kući kako bi na 30. obljetnici mature ponovno susrela
sve ono što je ostavila: prijatelje, obitelj, ljubavi i svoju Slavoniju koja je
obgrlila i same korice romana, spajajući pritom slavonsko nebo i ravnicu s
komadićem Amerike ostvarenim u djeliću lica Kipa slobode.
Jasnoćom
i bliskošću prema prikazu slavonskoga života, autorica, rođena
Novogradiščanka, dokazala je svoje
poznavanje podneblja o kojemu piše. Njezin diskurz uvelike podsjeća na
Donjodravsku obalu, roman koji je 2013. godine objavio osječki književnik i
novinar Drago Hedl. Oba romana, i onaj Hedlov i onaj Španjol Marković,
prikazuju jednu Slavoniju koja se prečesto zaboravlja i odlaže u bajkovitim
memorabilijama o romantičnoj slavonskoj ravnici, dukatima i bećarcu. Svojim
tečnim, nepretencioznim i uljepšavanju nesklonim pripovijedanjem Mirela Španjol
Marković ukazala je na važnost povezivanja unutarnjega i vanjskoga života
pojedinca, rasplinula je romantiziranu viziju života osamdesetih godina 20.
stoljeća dokazavši da svako razdoblje donosi neke svoje sreće i boli. U
prošlosti su se one možda temeljile na ratovima i politikom uvjetovanim tugama,
danas se temelje na samoći, udaljenosti i Grašinim stihovima: „Godinu
po godinu sve nas manje ima tu / i sve prazniji je stol, a cipa bol, a cipa bol
/ pa se oči napune kad ih tuđe ne vide / i samoća zapriti, a fališ ti, a fališ
ti (…)“.
Primjedbe
Objavi komentar