Sharon Bolton, Voli me, ne voli me
(Znanje, 2018.)
Estetika je postala veoma važan dio društva. O njoj svakodnevno svjedoče mediji. O njoj svakodnevno svjedoči društvo. O njoj svakodnevno svjedoče pojedinci. Iako se sve češće govori o toleranciji koja se stvara prema osobama s prekomjernim kilogramima (pomodan je postao naziv/zanimanje "plus-size model" kojime se prividno otklanja stigma s krupnijih osoba), ovaj problem neprihvaćanja i izvrgavanja ruglu još uvijek je prisutan. O njemu govori i britanska književnica Sharon Bolton u svojem kriminalističkom romanu "Voli me, ne voli me" objavljenom 2016. godine, a reizdanom (zahvaljujući izdavačkoj kući Znanje) u hrvatskoj inačici 2018. godine. Priča prati odvjetnicu Maggie Rose koja je karijeru posvetila pronalaženju ispravnih rješenja za nepravedne presude. Navedena postaje odvjetnica liječnika Hamisha Wolfea, čovjeka optuženoga za ubojstva četiriju žena koje su imale zajedničku dodirnu točku - nekoliko kilograma viška. Priča je isprekidana novinskim i medijskim napisima te Maggienim pravnim bilješkama koje stvaraju napetost i usporavaju eskalirajuću radnju.
Lik glavne junakinje povremeno podsjeća na lik heroine romana Stiega Larssona. I Maggie je snažan lik poput Lisbeth Salander, posvećena je svojemu cilju i skriva ogromnu tajnu koja će poput munje ošinuti čitatelje. Njezinu liku suprotstavljeni su likovi optuženoga Hamisha te detektiva Petea za koje ih vežu toplo-hladne veze. Ono što može očarati čitatelja jest činjenica da nam pripovijedna tehnika ne dopušta povjerenje pa nijedan lik jednostavno ne može osvojiti apsolutno prihvaćanje. Upravo u toj činjenici leži snaga ovoga romana. Osim protagonistice, roman sadrži i nejasnoga sumnjivca. S obzirom na to da nam je već od samoga početka jasno da je riječ o kriminalističkom romanu, teško nam je povjerovati u ideju da je Hamish ubojica (bilo bi to suviše jednostavno rješenje) pa sumnjamo u svakoga. Sumnjivi postaju čak i likovi "suradnika", primjerice Hamisheva majka ili Peteova partnerica, samohrana majka Liz. Zločin koji se zbio (točnije, četiri zločina) djeluju na razvoj likova. Prisutni su flashbackovi koji nam govore o motiviranosti likova u prošlosti koja ih je oblikovala u ljude kakvi su postali. Prigodno ili ne, psihološka karakterizacija lika zahvaća tek "vrh ledenjaka" pa o likovima doznajemo poprilično malo, ali je ova doziranost učinjena na sasvim primjeren, logičan način i u cilju očuvanja radnje "živom" do samoga kraja. S obzirom na to da tekst započinje akcijskim otvaranjem (Maggienim spašavanjem Hamisheva psa na plaži), on jednako snažno i završava, donoseći nagli i neočekivani obrat, držeći pažnju čitatelja do kraja. Na trenutke roman podsjeća na tinejdžerske romane kakve je pisao R. L. Stine, dok u drugim trenutcima djeluje toliko uvjerljivo i smiono pa čitatelj poželi postati gledateljem filma snimljenoga prema ovoj priči.
Roman poteže nekoliko pitanja. Prije svega, čitatelj se zapita čijoj priči vjerovati. Svaka ideja o dobrom procjenjivanju ljudi ovim romanom pada u vodu jer nas nelogičnost i apsurd nekih poteza tjeraju na razmišljanje o vlastitom doživljaju i procjeni ljudi. Osim toga, roman preispituje pitanje ljubavi i povjerenja te veza koje žene ostvaruju s otuđenicima od zakona. Zanimljiv je njihov odnos, ono što Boltoničin pripovjedač naziva "polovična ljubav", ali i potpuno povjerenje koje je najvjerojatnije mješavina straha, divljenja i iscenirane prikrivene sumnje. Propituje se i psihološki utjecaj trauma iz mladosti na oblikovanje osobnosti pojedinca (upravo je to taj stineovski trenutak!). Sjajnom kohezijom naslova i metaforike (povezane s imenom Daisy) upućuje se na uništavanje mlade osobe koja se pjesnički obilježava djetinjim trganjem latica ivančice/tratinčice te idejom saznavanja nečije naklonosti. U konačnici, tekst izuzetno naglašava problem pretilih osoba i nezdrave objektivizacije kojom se vrši negativna segregacija ljudi, uz zanemarivanje ljudskosti i uma, a uz pretjeranu pozornost usmjerenu ka tjelesnom i vidljivom.
Unatoč činjenici da bi podrobniji opisi pojedinih scena bili itekako dobrodošli, ovaj roman svejedno donosi zakučastu i napetu atmosferu te priču koja upravo svojom (namjernom ili nenamjernom) fabularnom izmaglicom nad pojedinim scenama uspijeva prikovati čitatelja uz štivo.
(MM, 5. 12. 2018.)
Primjedbe
Objavi komentar