Ivana Šojat, Ezan
(Fraktura, 2018.)
U novogodišnje
vrijeme u kojemu svi razmišljaju o novim životnim odlukama, prekretnicama i
načinima na koje pokrenuti vlastite živote kako bi stvorili priče vrijedne
pripovijedanja u trenutcima prije no što Smrt zakuca na vrata, pročitala sam novi
roman „Ezan“ osječke književnice Ivane Šojat. Privučena već i iskrenim
predgovorom koji konstatira da je skučenost svijeta nepobitna, baš kao i vječni
(nostalgični) povratci mjestima s kojih smo krenuli na svoja životna putovanja
te važnost kretnji koje nas sprječavaju od toga da „umremo od dosade“, čitanje
sam nastavila kao da čitam kakvo poučno filozofsko djelo. Osobito su značajne
dvije rečenice, točnije ukupno pet riječi koje iznose najjasniju društvenu
istinu, prečesto zaboravljenu i smetnutu s uma:
„Svijet ostaje isti. Mijenja nas.“
Iako je radnja
romana smještena u 16. stoljeće, u godine između 1500. i 1560. u kojima vlada
sultan Sulejman Veličanstveni i godine u kojima predstoje najveće osmanske
bitke protiv zapadnoga svijeta, ne radi se o povijesnom romanu. „Ezan“ je
liričan roman kojim dominiraju refleksivnost i životna filozofija proživljena
čovjeka Ibrahima koji je kao dječak, noseći ime Luka, odveden iz bosanske
Jablanice u Osmansko Carstvo, postajući tako turski danak u krvi namijenjen ratničkim
pohodima i vojničkom životu. Šojatičin glavni adut u ovome romanu nije
atraktivna priča, već motiv produhovljena „ničijeg čovjeka“ čiji je glavni
zadatak pripovijedanje, što čini veoma dobro. Ibrahim pripovijeda sinu Denizu o
životu, već na početku obećavši da će mu pripovijedati četrdeset dana prije
negoli zauvijek napusti svijet. Pripovijedanje u prvoj osobi ispresijecano je
uspomenama i sjećanjima iz prošlosti, snovima i maštanjima koji su odraz maglovita
života u Bosni i kratkog djetinjstva u katoličkom ozračju te sadašnjim stanjima
tijela i duha u kojima Ibrahim sina moli vode ili mu govori da mu se spava.
Pripovjedač je izuzetno životan, a njegove rečenice djeluju didaktično,
umirujuće, na trenutke gotovo čarobno. Ono što je bilo i ono što je proživljeno
ne pokušava svesti na zajednički nazivnik svakodnevice, ne prikazuje doživljeno
kao opis, već svaku svoju ideju (intimnost, pripadanje, odrastanje) konstruira
kao promišljanje o nematerijalnim (duhovnim) dobitcima i gubitcima. Jezik
obiluje turcizmima, iskazujući orijentalni duh, a uvelike podsjećajući na
tekstove Ive Andrića, Meše Selimovića i Feđe Šehovića. Ibrahim svoje smirenje
pronalazi u promišljanju o ljudima („Zato i jest najgori onaj koji umišlja da
zna. Taj znade ponajmanje. Jer: kako ćeš išta doznati ako slušaš i gledaš samo
sebe?“), religiji (utičući se često Bogu, Allahu, i spominjući
"đaurskoga" Issu, Isusa) i čovjekovoj prolaznosti („Ovo tijelo samo
ti je kratko kuća.“). Njegovo odrastanje i pokušaj odmicanja zaboravu prožeti
su i razmišljanjem o ljubavi kao vrhovnom smislu života čovjeka. Često se pita
i o svojoj pripadnosti, ne znajući kamo točno pripada (na Zapad ili na Istok, u
katoličanstvo ili islam, u Luku ili u Ibrahima) pa shvaća:
„Samo je ljubav kuća u kojoj si ono što jesi.“
Šojatičin
pripovjedač blizak je i aktualnom mnijenju o pobuni, smatrajući da se ljudi ne
bune iz straha koji je oduvijek jači od patnje („Strah da će biti gore, strah
od smrti, strah od Boga.“). Ne zaboravlja pritom ni Slavoniju. Ona je,
simbolično i metaforično, baš kao i danas, „i lijepa i mučna, toliko ravna da
imaš dojam da putuješ i stojiš istodobno dok hodiš“. Savjetujući sina o životu
koji je protkan čestim porazima koji stvaraju snažnijeg i mudrijeg čovjeka,
Ibrahim shvaća sljedeće:
„Dug život bez davanja je poput ezana na vjetru.“
Upravo taj
snažni religijski motiv, taj ezan, poziv na molitvu u islamu, donosi
primjenjivi zajednički zaključak: živimo kako bismo na putu života ostavili
tragove koje neće odnijeti vjetar, već će ih sačuvati od zaborava kako bi u njima neki novi
naraštaji pronalazili svoju inspiraciju, vjeru i ljubav.
(MM, 6. 1.
2019.)
Primjedbe
Objavi komentar