(Vorto Palabra, 2018.)
Jedina istina u
životu je da svi lažu. Bilo da je riječ o „uljepšavanju“ stvarnosti,
izbjegavanju sukoba ili jednostavnoj potrebi da se prikrije istina, laž se
pojavljuje u svim aspektima ljudskoga života, u svim društvenim krugovima i
generacijskim skupinama. Upravo o neizbježnoj laži govori i roman nagrađivane autorice
Frances Hardinge „Drvo laži“. Riječ je o romanu koji prati preseljenje
tinejdžerice Faith Sunderly i njezine obitelji (koju čine Faithin otac
velečasni Erasmus Sunderly, majka Myrtle, šestogodišnji brat Howard i ujak
Miles) na otok Vane. Obitelj je morala napustiti London zbog očeva skandala
uzrokovanoga krivotvorenjem znanstvenoga otkrića o fosilima. Usred preseljenja
otac je nesretno ubijen, a znatiželjna Faith pronalazi njegovo pravo
istraživanje Himbenoga drveta čiji plodovi nastaju kad im se šapne kakva obmana
i laž, a upravo ti plodovi laži raskrinkavaju. Tekst je pisan u trećoj osobi, a
klasificira ga se kao dječji roman. Djelomično, taj je opis ispravan jer tekst
povremeno podsjeća na roman „Ubiti pticu rugalicu“ Harper Lee (osobito u
trenutcima u kojima se traga za ubojicom). Ipak, valja spomenuti da je prisutna
i velika doza lovecraftovske skrivene fantastike (osobito prisutne u očevim
spisima) i poeovske misterioznosti, gotovo makabrističke „sive“ atmosfere kojoj
nimalo ne pogoduju ni mračne scene fotografiranja preminulih (koje je doista
bilo uobičajena praksa), ni Faithina ljubimica zmija, ni zazorni postupci
likova.
S obzirom na to
da se radnja odvija krajem 19., a početkom 20. stoljeća, autorica se bavi
zanimljivim onodobnim temama. Osim navedenoga fotografiranja preminulih, govori
se o velikoj smrtnosti djece (fascinantna je praksa davanja istoga imena
djetetu nakon smrti prethodnoga), a posebno se naglašava status ženskoga djeteta.
Faith je, unatoč svojem velikom znanju koje ne može pokazati svijetu jer je
žena, svedena na očev, bratov ili teret budućega muža:
„Faith se survala u ničije more, ni dijete ni odrasla, poput sirene. Dok se ne nasuče na stijenu braka, svima će predstavljati teškoću.“
Patrijarhalno
društvo ogleda se u Faithinim shvaćanjima laži i pogrešaka u kojima je
najvažnija instanca koja navodi na ispravnost otac:
„Pokušala je zamisliti Boga kako je promatra i potiče na ispravan put. Ali u njezinoj je glavi Bog imao očevo lice.“
Društveno
svođenje žene na razinu tereta i troška, a povrh svega na razinu
neinteligentnijega oblika života, proteže se dobrim dijelom romana:
„Što je lubanja veća, to je veći mozak pa je i inteligencija veća. (…) Dovoljno je pogledati razliku u veličini lubanje muškaraca i žena. Muška je lubanja veća što svjedoči o tome da se radi o prijestolju intelekta.“
Osim ženskih
prava koja su, poput ptice u kavezu, sputana i zaključana, velik problem romana
je nedokučivost pravde koja je sramotna i pojedinca dovodi do propitivanja
vlastita postojanja i smisla koji zapravo ne postoji u očekivanom obliku:
„Smatrali smo se vladarima vječnosti. Sad spoznajemo da naša civilizacija nije ništa doli kratkotrajan boravak u jarko osvijetljenoj dječjoj sobi u kojoj se igramo papirnatim krunama i drvenim žezlima. S druge strane vrata tamna su bespuća u kojima se već tisućljećima hrvaju zlodusi. Mi smo tek treptaj oka, šala usred tragedije.“
Koliko su opasne
laži? Do čega laži dovode? Mogu li laži dovesti do istine, iskrena života i
blagostanja? Glavna junakinja romana počela je „uviđati da je laž kao vatra.
Isprva je treba poticati i hraniti oprezno i nježno. Lagani će povjetarac
raspuhati novorođene plamičke, ali presilovit će ih nalet ugasiti. Neke se laži rasplamsavaju i uzbuđeno
pucketajući počnu širiti pa ih više ne treba potpirivati. No, tada prestaju
biti naše laži. Započnu vlastiti život i više ih se ne može kontrolirati.“ Prava
istina možda je duboka voda, no istina nas barem neće sagorjeti. Možda tek malo
oplahnuti tekućom hladnoćom, ali i svježinom.
Primjedbe
Objavi komentar