Pavao Pavličić, Bakrene sove
(Mozaik knjiga, 2018.)
(Mozaik knjiga, 2018.)
U svijetu koji očajničkim i predanim iščitavanjem horoskopa
i tarota žudi za jednostavnim prokazivanjem budućnosti, koji zabrinutim
pljuvanjem za crnom mačkom ili hvatanjem za dugme pred dimnjačarom traži sreću
u budućnosti i koji dječjim nadanjima mašta o pronalasku srodne duše ili
dobitku na lotu, pojavio se roman koji se, kako priliči književnom tekstu,
pronicljivo bavi propitivanjem dobroga dijela navedenoga. U novom romanu najprokušanijega
hrvatskog romanopisca Pavla Pavličića (ujedno i jubilarnom stotom romanu)
koji nosi ime „Bakrene sove“ progovara se upravo o vječnom čovječjem pitanju: kakva nas budućnost očekuje? Roman je pisan u prvoj osobi jednine, iz perspektive
pedesetogodišnjega povjesničara umjetnosti koji, zajedno s četrdesetogodišnjim
kolegom, konzervatorom Mijom Delačem, stanovitim Čolakom te intrigantnom Frankom
Filipović, u zidu stare Sveučilišne knjižnice (današnjega arhiva) u Zagrebu
pronalazi tajnu prostoriju koja sa sobom nosi saznanja o velom zaogrnutom udruženju „Vila
Velebita“ (enigmatskoj udruzi koja teži tomu da uspostavi, kako se navodi u romanu, „kauzalitet u ljudskom društvu“). Tekst osobito intrigira spajanjem povijesnih motiva, umjetničke važnosti i stvarnoga svakodnevnoga života u kojemu su neke stvari neizbježne (poput ljubavi, smrti, a na kraju i banalnih telefonskih razgovora). Već na samom početku romana
dočekuje nas in medias res uvod u
priču zahvaljujući liku Mije Delača koji pripovjedaču objelodanjuje informaciju
o neobičnostima na zidu gore navedenoga prostora. Ovaj tekstualni triler s fantastičnim elementima upotpunjen je misterioznim korištenjem imena povijesnih osoba poput Boškovića i Vlahe Bukovca, osoba čija su imena veoma ključna za radnju, gotovo u jednakoj mjeri koliko i fikcionalni Štriga, autor zelenoga fascikla s naslovom VELEBIT. Autor pokazuje zrelu i zavidnu pripovjednu vještinu i literarno
iskustvo, a povrh svega pripovjedača erudita koji odlično barata
enciklopedijskom materijom. Ova učenost mogla bi se povezati i sa samim
naslovom, sovom koja simbolizira mudrost i znanje. Sam naslov u jednom se dijelu
romana objašnjava četirima sovama koje se nalaze na krovu i bdiju (doduše,
ne zna se nad čime, ali mogli bismo, onako romantično, pretpostaviti da čuvaju mir svega što je prošlo od onoga što tek dolazi).
Znanje i umjetnost veoma su važni Pavličićevu pripovjedaču,
predanom profesoru povijesti umjetnosti koji pokušava obraniti
status umjetnosti konstatirajući za sebe:
„Umjetnost ima zakone jednako kao što ih ima i fizika.“
Osim propitivanja vlastitih postupaka i njihovih utjecaja na
naš i tuđe živote, popraćenoga uz dobro poznato pitanja „Što bi bilo da je bilo?“,
pripovjedač razmišlja i o tome koliko je nešto dobro ili nije dobro za naš
život. Referira se pritom na svoj život, u početku čineći to kao da razmišlja o
svakodnevnim obvezama poput odabira prometne rute koja će ga od točke A dovesti
do točke B:
„Ali, ako ne krenem ulicom Isidora Kršnjavoga, možda propustim susret s nekim tko bi mi donio važnu vijest, možda se mimoiđem sa ženom s kojom bih mogao ostati do kraja života, nakon ovih deset pustih godina koje su već prošle.“
Nakon niza „prizemljenih“ i svakodnevnih pitanja,
pripovjedač će filozofski promišljati o pronađenim Boškovićevim rukopisima koji
matematičkom točnošću izračunavaju buduće događaje:
„Ako nas zadesi i nesreća, barem znamo da je tako moralo biti. Fatalizam? Možda, ali ta je etiketa beznačajna cijena koju treba platiti za osjećaj da svijet ima smisla, pa, dakle, ima smisla i naš život.“
Ovaj roman sjajna je uvertira u „probleme“ koje bi mogući
nastavak mogao proizvesti (naročito ako se cilja na radnje udruženja „Vila
Velebita“, a ne na dosadašnju činjenicu o postojanju), stoga bi osobito razveselila ideja o drugom dijelu romana. Početna
fabula masonskoga karaktera korektno je zagolicala maštu čitatelja i stvorila
plodno tlo za daljnji razvoj likova i radnje, a naglašeni „what if“ i dalje ostaje privlačan fabularni element.
Primjedbe
Objavi komentar