O Evi: veliko odrastanje male žene

Vlasta Golub, Eva, mala žena 
(Hrvatsko društvo književnika, 2018.)

Odrastanje je zahtjevan proces koji nikad ne prestaje. Čovjek uči cijeloga života, radi na sebi kako ne bi bio pregažen vremenom i promjenama koje svakodnevni život donosi, gradi svoj karakter uzimajući svaki novi dan kao novu priliku za postavljanje novoga kamena. Za tu izgradnju kvalitetne osobe veoma je važna zdrava okolina, društvo koje pojedincu ne baca „kore od banane“ na putu života. O tome je davno svjedočio i književnik Hans Christian Andersen, tvrdeći kako „biti rođen u pačjem gnijezdu i nije toliko loše, osim ako se niste izlegli iz labuđega jajeta“. Njegovi likovi (poput Gerde, Kaija, Palčice, Djevojčice sa šibicama, Ružnog pačeta, dječaka u Carevu novu ruhu i brojnih drugih inspirativnih likova i njihovih priča) godinama su utjecali na promišljanje o problemima mladih prilikom odrastanja, a osobito na promišljanje o presudnom angažmanu zajednice – bilo pozitivnom ili manje pozitivnom. Važnost društva u oblikovanju mlade osobe važnom smatra i nagrađivana virovitička književnica Vlasta Golub koja je, nakon uspješnoga romanesknog prvijenca „O ljubavi, spletkama i svemu pomalo“, 2018. godine objavila socijalni roman za mlade „Eva, mala žena“. Riječ je o romanu koji govori o životu četrnaestogodišnje djevojčice Eve koja živi s majkom u staroj zgradi u malenom neimenovanom gradiću. Tekst je zapisan u trećoj osobi jednine, a pisan je rečenicama koje predstavljaju sadašnje vrijeme i jezikom bliskim mladima koji su očekivana čitateljska publika ovoga romana (iako ga itekako mogu čitati i oni koji više ne pripadaju skupini mladih). Unatoč spomenu čuda današnjice (poput Fejsa) i priči koja se odvija možda baš sada, tekst odiše duhom osamdesetih godina koje se osobito ogledaju u susjedskoj solidarnosti, međugeneracijskom druženju i pojedinim likovima. Valja naglasiti gotovo poučnu razliku između dječjih odnosa: Evinog prijateljstva sa Željkecom temeljenoga na igri i njegovanju ptica, prijateljstvu koje miriše na neka druga vremena, te Evinoga prijateljstva s njezinim školskim prijateljima i kolegama (Brunom, Katarinom, Sabinom, Enom, Patricijom…) koje je sjajan prikaz današnjih površnih odnosa mladih ljudi. Autorica vješto u svoj tekst inkorporira i dijelove romana „Male žene“ Louise May Alcott, stvarajući tako poveznicu dvaju romana koja se može uočiti već u naslovima. Alcottičin roman sa snažnom feminističkom, no prije svega snažnom porukom preživljavanja govori o sudbini sestara March, a u tom dijelu pronalazi bliskost s Evinom pričom o oduzetom djetinjstvu i nametnutom odrastanju kojim se djetetu oduzima čak i (poljuljana) vjera u idealiziranu ideju zajednice. Ukoliko bismo se bavili feminističkim idejama Golubičina romana, već samo ime glavne junakinje koje je naslijeđeno od biblijske prve žene moglo bi se smatrati dobrim temeljem za analizu, no neka to ostane neka druga priča dok se zadržavamo u okvirima društvene (mladenačke) problematike.

„Eva, mala žena“ progovara o oprečnosti dječjega i odrasloga razmišljanja, ukazujući pritom na to kako odrastanjem gubimo neke dječje ideale. U trenutku u kojemu Eva, iz pristojnosti i društvenih konvencija, treba zadržati istinu za sebe, ona govori:

„Ne vidim što je loše u tome da ponekad ljudima kažeš u facu ono što misliš o njima.“

Njezin naivan stav prema svijetu pokušava svladati njezina majka riječima:

„Moraš ponekad nešto i prešutjeti.“

S obzirom na to da riječi naših majki imaju velik utjecaj na naš život i našu percepciju svijeta (što shvatimo nakon buntovničke faze negiranja sličnosti s njima), tako je i Eva u trenutku u kojemu je njezina majka nešto nazvala pogrešnim mnogo toga pokušala zadržati za sebe. Iako se trudila ostati vedra, križevi koje nosi na svojim djetinjim plećima posrću, a na površinu mogu isplivati čežnja za ljubavlju, za ocem, za jednakim uvjetima kakve imaju njezini vršnjaci, za srećom i djetinjstvom koje joj izmiče iz ruku. Roman govori upravo o manjkavom sustavu i društvu u kojemu svako dijete može postati Eva, onomu u kojemu se prečesto marginalizira djecu čiji su životi zamrznuti u sivilu kišnih oblaka od kojih svaki nosi svoje ime: depresija, alkoholizam, nasilje u obitelji, vršnjačko nasilje, neostvarena ljubav, gubitak… 
Vlasta Golub svojim tekstom podsjeća na prečesto zaboravljen Preradovićev stih „stalna na tom svijetu samo mijena jest“ i činjenicu da nam stalnost promjene daje pravo i priliku na reorganiziranje vlastitoga odrastanja, priliku da odrastemo, oblikujemo svoje „ja“ na nov način. Svaki novi dan prilika je za hvatanje ukoštac s avanturom zvanom život. A što je s pričom? Priča ostaje otvorena i na svojevrstan način pružena čitatelju da odabere njezin završetak. Je li roman gorko-sladak ili slatko-gorak ili samo životno realan? Odabir je na svakom čitatelju namjerniku.

(MM, 15. 1. 2019.)