(Ogranak Matice hrvatske u Velikoj Gorici, 2018.)
„Zar nije bilo
divno kada smo kao djeca vjerovali da je sve moguće?“ Nedavno sam pročitala ovu
lijepu misao nepoznatog autora i zamislila sam se. Jesmo li doista bili
sretniji kao djeca? Nikad nećemo doznati jer naša djetinjstva su od nas
udaljena kilometrima prošlosti. Na sreću, čarolijom zvanom uspomena naši
djetinji poduhvati i sve one magične pustolovine ostaju duboko zapečaćeni u
nama. Kao san, sjećanje ili jednostavno lijep osjećaj, njihova nas omaglica
grije i dalje.
O ovoj čaroliji
djetinjstva, o čujnim koracima koji dijete odvode prema odrasloj dobi, iz
djetinjstva u stvaran život, pisala je i sisačka književnica Slavica Sarkotić u
svojoj zbirci „Zvonki koraci djetinjstva“. Zbirka je koncipirana od tridesetak
priča podijeljenih u dva dijela. Prvi dio nosi ime „Tajna malog princa“, a
riječ je o pričama ispričanima iz perspektive današnje djece (autoričina unuka
i njegovih prijatelja). Rečenice kojima su priče pisane jednostavne su, kratke
i pisane apsolutnim „glasom djeteta“, dok osobito vesele razigrani naslovi
poput „Svi razbijeni nosovi slični su jedni drugima“. Različiti pripovjedači
progovaraju o ponašanju, čitanju lektire, običajima, praznicima i blagdanima,
obitelji, ali i snažnijim temama poput suosjećanja i pravde, diskriminacije,
dobrote. Tekstovi su pisani na šaljiv način, životni su, iskričavi i iznose
velike istine kroz malene (ali dojmljive!) dječje riječi. Autorica pritom ne
zaboravlja važnost pop-kulture u životu djece i mladih te jedan od njezinih
pripovjedača zaključuje:
„A na kraju, sve ispada dobro. Baš kao u onom filmu o Forestu Gampu, kad on kaže kako je život kao kutija bombona. Nikada ne znaš što ćeš izvući.“
Drugi dio zbirke
naslovljen je kao i cijela zbirka. Njegova pripovjedačica sama je autorica koja
iznosi biografske priče i vlastita prisjećanja na djetinjstvo proživljeno
šezdesetih godina 20. stoljeća. Rečenice su ovdje rafiniranije, zrelije,
prožete sjetom i dobrodušnom nostalgijom za djetinjstvom i ganućem za onim što
je prošlo:
„A kad ponekad putujem nekamo u rano jutro ljeti, kad je još svježe, a ptice se glasaju drukčije nego danju, uvijek se sjetim mojih hodočašća s bakom. Obuzme me sjeta, ali i neizreciva toplina i sretna sam što sam imala takvo djetinjstvo.“
Iako su priče
dječjih pripovjedača iz prvoga dijela možda odviše aktualne i naklonjene sadašnjosti, a
priče drugoga dijela obuzete prošlim, uspomenama i ljudima kojih više nema,
biciklom koji joj je poklonio djed, lastavicama koje je u trenutku djetinje
nepromišljenosti ozlijedila i drugim tvorcima sjećanja odrasloga čovjeka, svi pripovjedači spajaju se u istom: u činjenici da
su sve priče naših djetinjstva najvažniji element stvaranja onoga što ćemo tek postati. A pritom, pritom treba ne zaboraviti rečenicu s početka i, unatoč borama na našim licima, i dalje vjerovati kako je sve moguće.
(MM, 18. 1. 2019.)
Primjedbe
Objavi komentar