(Naklada Bošković, 2018.)
Okno je, navode
službene definicije, vertikalan tunel ili sličan građevinski objekt u zemlji.
Okno može biti rudnik, jama u zemlji. Okno može biti prozor. Okno je svaki
otvor koji omogućuje pogled u nešto novo. Pomalo simbolički, a nešto više
semantički određen deseti roman spisateljice Vlatke Planine nosi upravo naslov –
„Okno“. Roman fantastičnoga karaktera može se opisati kao roman za odrasle s
dječjim akterima. Posvećen svim „Izabelama ovoga svijeta“, govori o internatu
„Sveti Augustin“ koji se nalazi u Alstonskom gorju na templarskom posjedu uz
koji se navodno nalazi bogata riznica svetoga Augustina, sjevernoafričkoga učenjaka i kršćanskoga učitelja iz 4. stoljeća. U toj obrazovnoj
instituciji za dječake i mladiće jedanaestogodišnji dječak Ori pronalazi
dnevnički zapis star četiri stoljeća koji je zapisala njegova vršnjakinja,
djevojčica Izabela. Autorica pomoću priče o pohotnom rektoru internata i
djevojčici za koju je oženio svojega sina iznosi potresnu tematiku eksploatacije
dječjega tijela i nasilja koje onemogućuje djeci da budu djeca. Na trenutke,
ustanovljen u nemoćnosti djevojčice koju sustav, ali i vlastita obitelj te bliža okolina čine
pukom imovinom, predmetom, igračkom ostarjela muškarca, podsjeća na indijski
film „Maya“ snimljen 2001. godine. Autorica roman piše na tragu pripovjednih
vještina inozemnih bestselera koji osvajaju svjetske književne liste. U tekstu sjajno barata ironijom (primjerice, moto
svetoga Augustina „Zaodjenite se Gospodinom Isusom Kristom i u brizi za tijelo
ne pogodujte požudama“ narušava upravo rektor internata „Sveti Augustin“ čije
niske strasti i pomračenost uma uvelike odskaču od svečeva učenja) i simbolikom
(nakon velikoga požara koji se dogodi u internatu, Izabela postane Elizabeta,
profesorica; njezino ime dobiveno po rođenju, koje na španjolskom jeziku
označava nedužnu, nevinu, a na hebrejskom posvećenu Bogu, postaje ono koje na
hebrejskom označava zakletvu Bogu jer
upravo tim slijedom Izabela od tjelesno i duhovno nevine i čiste djevojčice
postaje žena koja se kune u svoju osvetu). Tekst naglašava i osjetljivost
sudbine i brechtovsku rečenicu „Jedni stoje u sjeni, a drugi u svjetlu.“ ,
želeći pritom naglasiti hijerarhiju čovječje važnosti u svijetu:
„Ali tako valjda mora biti: neki su rođeni da slijede, a neki pak da krče vlastiti put…“
Ono što spaja i
Orija i Izabelu jest okno ispod zgrade internata. Ono je zaslužno za drugi dio
priče koji govori o nestanku dječaka, polaznika internata. Kao svojevrsna
kritika prerane institucionalizacije djece kojom se oduzimaju osobno kritičko
mišljenje i kojom se stvara konformizam, javlja se ideja kako su oteti dječaci
čudom lišeni „svih radosti i vedrine ovoga svijeta“. Navodi se kako upravo žene
smještene u Seocu, mjestu koje se nalazi iza okna, paralelnom svijetu
suprotstavljenom internatu, koriste dječake kao eliksir mladosti i obnavljanje
života u svakom smislu. Uz objašnjenje koje nalikuje genezi, objašnjava se:
„No kako je Svijet stario, a život bujao i snaga životna rasla, nije Seočanima više bilo potrebno uzimati život da bi stvorili novi. Dovoljno je bilo uzeti dio snage, elana, a u najrecentnijim godinama, kad su Svijetom prohodali ljudi, oni pravi, punokrvni, bez mana, postalo je dovoljno lišiti ih tek jedne jednostavne stvari: djetinje sreće.“
Prihvatimo li
metaforiku romana, a djelomično promislimo i o psihologiji, Seoce bi se moglo
shvatiti kao svijet nastao unutar Izabeline glave čija je glavna funkcija
njezina osobna obrana od onih koji su joj nanijeli zlo – rektora te podrugljivih
muških kolega koji ne vjeruju u spolnu ravnopravnost umova. Sve ženske junakinje Seoca
(Lili, Domaćica, Baka…) pritom bi označavale dijelove Izabeline duše koji su nepovratno
povrijeđeni.
Kad bismo se
ponovno vratili na promišljanje o tomu što okno doista jest, mogli bismo reći da
je ono opna koja dijeli muški i ženski svijet, tjelesno i emocije, humanizam od
prirodne znanost, knjigu od motike… S druge strane, okno se može doživjeti kao
mjesto na kojemu se dijele stvarnost i fantazija te mjesto koje kaotično povlači granicu između djetinjstva i odrasle dobi. Roman kroz teške teme i tabue progovara
o odrastanju, oblikovanju ljudskoga duha i duše koji su daleko ranjiviji od
tijela, a u njega su vječno upisani.
http://amazonke.com/2019/04/11/okno-vlatka-planina/
Primjedbe
Objavi komentar