Ljubav u doba smrti

Heather Morris, Tetovirer iz Auschwitza
(Fokus, 2017.)

Holokaust. I sama riječ izaziva ogroman pijetet, poštovanje i nelagodu. Podsjeća na nepravdu, na smrt, na muku. Jedan od najtežih (ako ne i najteži) zločin povijesti ostavio je dubok trag na čovječanstvu i kao takav postao je izvrstan motiv kojim se promiču tolerancija, ljubav i oprost – unatoč mišljenju da bi svaka povreda ljudskoga dostojanstva trebala biti zasijana mržnjom i starozavjetnom rečenicom „oko za oko, zub za zub“. O holokaustu je napisano mnogo rečenica i snimljeno mnogo filmova. Od bolnoga Dnevnika Anne Frank, preko masterpiecea „Schindler's Ark“ Thomasa Keneallyja (koje su pod poznatijim nazivom „Schindlerova lista“ ranih devedesetih godina ekranizirali Steven Spielberg i Branko Lustig), preko Benignijeva filma „La vita e bella“, Polanskovog Pijanista, Dječaka u prugastoj pidžami Johna Boynea do Zusakove Kradljivice knjiga, silna bol, patnja i tuga pretočeni su u refleksivnu umjetnost koja nas pokušava natjerati na promišljanje o granicama ljudske zloće, devijacijama ljudskoga uma i zastrašujućoj pomisli na apsolutni gubitak svega – od voljenih osoba do imovine i, konačno, vlastitoga dostojanstva kojim se čovjeku oduzima sva čovječnost koju je od rođenja gradio (mislim pritom i na žrtve nasilja, ali i na nasilnike same, čije duše su uprljane daleko više od tijela svih 6 milijuna žrtava).

O holokaustu progovara i roman „Tetovirer iz Auschwitza“ književnice Heather Morris. Ona istinitu priču o logoraškom iskustvu slovačkoga mladića Ludwiga Eisenberga Lalija (kasnije zvanoga Lali Sokolov) prenosi na papir. Priča započinje Lalijevim dolaskom u zloglasni nacistički logor Auschwitz II, Birkenau u travnju 1942. godine. Nakon što mu i samomu na podlakticu biva istetoviran zatvorenički broj 32407, Lali ondje dobiva posao tetovirera. Uslijed toga, broj 34902 istetovirao je i mladoj Giti, svojoj budućoj bračnoj družici čije prisustvo zazorne slike zlostavljanja i Mengelovih pohoda i sakaćenja barem djelomično ostavlja postrani, pokušavajući unijeti ljubav i borbu za ljubav u središte fabularnoga tijeka.

Tekst je pisan u trećoj osobi, ali se Lalijeve misli pojavljuju u kurzivnim rečenicama. U njima se ogleda stanje njegova duha i uma koje kreće od borbe za goli život (jer to je jedino preostalo u trenutku u kojemu se nogom kročilo iza auschwitzskog natpisa „Arbeit macht frei.“):

„Jesmo u govnima, ali ne smijemo se u njima utopiti.“

Jezivu energiju logora probuđuje i kratkim, ali snažnim rečenicama:

„Na ovome mjestu uspijeva samo smrt.“

„Gdje su svi? Gdje su ptice? Zašto ne pjevaju?“

Autorica izbjegava pretjerano mučne opise. Može se pretpostaviti da je razlog iz kojega to radi biografska natuknica Lalijeva i Gitina života u kojoj je navedeno kako ni godinama kasnije, kad su živjeli u dalekoj Australiji kilometrima udaljeni od strahova genocida i diskriminacije, sa svojim sinom nisu mogli gledati filmove o holokaustu.

„Tetovirer iz Auschwitza“ razbija i predrasude samoga protagonista Lalija koji u početku zazire od Roma, a u konačnici oni postaju njegova druga obitelj i zrno mudrosti sadržano u staroj Romkinji Nadji s kojom ga povezuje veliko prijateljstvo, ali i tuga zbog njezina odvođenja koje je utemeljeno u samo jednoj činjenici – boji njezine kože.

Na trećem mjestu po važnosti smještaju se ratna stradanja, na drugom mjestu ukorijenila se gotovo nemoguća ljubav dvoje logorskih zarobljenika, a najsnažnija je ipak Lalijeva preobrazba iz šarmantnoga zavodnika iz Slovačke u snalažljiva žigosana tetovirera i zatočenika jednoga truloga sustava, ali on pritom ne postaje imovina tog sustava i nasilja koje se njime provodi i odbija pristati na ulogu žrtve. Iako mu je tijelo zarobljeno, duša napadnuta, duh prebijen, on čuva netaknutost uma. Uspijeva u sebi sačuvati slobodne misli i osjećaje, poštovanje prema životu te talmudskoj misli: „Tko spasi jedan život, spasio je svijet.“

(MM, 16. 2. 2019.)