(Hena, 2018.)
Svaku obitelj krase njezine priče, samo njezini tragovi u snijegu koji svojim odsjajem stvaraju svjetlost koja traje dok je pripadnika obitelji. Priče predaka, čudesne i nevjerojatne, koje svjedoče o davno prošlim vremenima. Priče nas samih, one koje stvaramo u sadašnjosti i čaroliji ovoga trenutka koji nam je dan. Priče potomaka, nastale od izdanaka prošlosti, usmjerene su ka neponavljajnju starih grešaka svojih „starih“ i prihvaćanju ideje o svojim izvorima. Jednu ovakvu ideju u svojemu romanu razvija i koprivnički književnik Marko Gregur u svojemu romanu „Mogla bi se zvati Leda“. Intimni roman možebitnog autobiografskoga karaktera pisan je kao obiteljsko-filozofska ispovijest pripovjedača upućena zamišljenom djetetu koje bi on sam volio nazvati Ledom. Riječ je o priči koja prati par u srednjim tridesetim godinama, Janu i pripovjedača, koji bezuspješno pokušava dobiti dijete, pribjegavajući bezbrojnim pokušajima umjetne oplodnje te metodama udomljavanja i posvajanja koje ne daju rezultate.
Autor se na romantičan, ali realno-sjetan način
pozabavio tekućom problematikom mnogih parova u svijetu koji se bore za
ostvarenje svoje roditeljske uloge. Lakoćom
pripovijedanja Gregur govori o važnosti rodoslovnoga stabla koje nam ukazuje na naše korijene, dajući svom potencijalnom djetetu važne savjete i upućujući ga
kako odrastajući upravo ono postaje čuvar uspomena:
„Onda se moraš odlučiti i postati čovjek, dok polako nestaju obrisi života za koje si mislio da su jedini mogući. Nestaju ljudi koji su te nosili na rukama i pjevali ti uspavanke. Sve prelazi na tebe. Tvoj je red da to činiš – da budeš čitav svijet, nečiji granit i slatka karamela djetinjstva.“
Roman
je prožet iščekivanjem te propitivanjem što li će ostati nakon nas ukoliko ne
bude onih koji će prenositi naša sjećanja. Autor roman obogaćuje pričama iz
naše svakodnevice, poput stvarnih događaja iz crne kronike. Prisutna je i
ogorčenost sustavom u kojemu se pojavljuje frustriranost državnim službama (poput
pošte koja naplaćuje dostavu paketića s free-shippingom
4 kune i 50 lipa), politikom, znanošću,
obrazovanjem, a ponajviše konstantnim čekanjem i odgađanjem života.
Opterećuju
ga i ljudi koji, navodi, „brinu samo o sebi i uglavnom su nezahvalni“. Ono što
ga raduje jest dijete, čak i ono imaginarno. Njegova i Janina Leda u kojoj želi
pronaći odgovore, lijek za strah od napuštanja, samoće, gubitka, svjetlost koja
može obasjati ovaj svijet i učiniti ga ljepšim mjestom za život:
„Trebaš nam, kao svjetionik jedne ljubavi, koji će svijetliti kad nas više neće biti.“
S
obzirom na to da je dolazak stvarne Lede neizvjestan, Ledom postaje sam tekst
koji postaje nositelj uspomena, misli i osjećaja.
Svega
onoga što će jednoga dana postati draga priča. U konačnici, treba zaključiti da
priče ne stvaraju samo obitelji, samo nasljednici ponosnih roditelja; priče
stvaraju hrabri pojedinci koji se odlučuju živjeti. Na kraju krajeva, svi smo
mi samo priče koje svojim življenjem postaju ispričane.
(MM, 3. 2. 2019.)
Primjedbe
Objavi komentar