O boginjama divama, divovima i babuškama

Daniela Uzelac, Put boginje: Div i diva
(Beletra, 2019.)

Ponekad mi se čini da je današnje vrijeme tehnologije ubrzalo stvari, omogućilo neke dosad nemoguće želje poput uspostavljanja kontakta s ljudima koji su na različitim kontinentima. Unatoč činjenici da Azijac sada lako može razgovarati s Australcem, u silnoj slobodi modernoga življenja čovjek je izgubio sebe. Moderni uređaji koji su trebali povećati samopouzdanje nekima su ga toliko povećali da je novostečena hrabrost i neustrašivost uzrokovala propitivanje dosad uobičajenih praksi i osobitu nesigurnost. Počeli smo propitkivati svoje odabire, svoje načine života, odnose i emocije. Ljudski faktor pritom je postao podložan traženju pomoći u knjigama koje su namijenjene samopomoći, a iz nekog razloga, posebice „bildanju“ ženskoga samopouzdanja. Radi li se o igri ljudskom naivnošću ili iskrenoj podršci ljudima koji tragaju za osobnim kompasom te radi li se o nepravednoj spolnoj odrednici kojom se određeno štivo posvećuje samo jednom spolu, teško je zaključiti, a još teže raspraviti, no ono što se prečesto zanemaruje jest pozitivna poruka koju nose. Većina želi osnažiti i donijeti optimizam u ljudske živote zaokupljene križevima svakodnevice te navesti čovjeka da preuzmu ulogu upravitelja, a ne upravljanoga. Tužno, ali istinito: zaboravljamo na svoju vrijednost i, zaokupljeni nekim drugim borbama, ostavljamo na cjedilu svojeg najvažnijeg prijatelja. Sebe.
Literatura doista pomaže u razumijevanju svojih ponašanja i propusta. Jedan takav carpediemovski element pomoću svojih kratkih inspirativnih tekstova čitateljima donosi i blogerica i spisateljica Daniela Uzelac u svojoj knjizi „Div i diva“, trećoj knjizi serijala „Put boginje“. Već na samom početku obraća se čitatelju kako bi objasnila cilj svojega pisanja:

„Put boginje nema namjeru da te uči putu ili ti preda informacije, već da te inspirira da ti sama, na svoj način, potražiš put.“

Knjiga je nastala kao primjena novodopskoga IT znanja, a pisana je u obliku blogerskih objava. Zanimljivo je da već na početku knjige nalazimo na popriličan niz čitateljskih komentara nastalih na društvenim mrežama koji progovaraju o snazi pisane riječi. Osim osnažujuće i poučne uloge, ova knjiga želi i rasteretiti čitatelja svojom bezbrižnošću i bliskošću. Autoričina primjena humora pritom djeluje dvojako: u svojstvu humora koji treba zabaviti i nasmijati čitatelj(ic)e, ali i u svojstvu suptilne kritike društva kojom se želi osvijestiti o važnosti zaboravljenoga, a ujedno i potaknuti na promišljanje o pogrešnim koracima koje činimo u životu (s osobitim naglaskom na važnost komunikacije s ljudima koji nas okružuju). Semantika ovih tekstova zaokružena je pomoću nekoliko arhetipova. Prvi je babuška, obična žena, zapravo antižena koja zaboravlja na svoje potrebe i prepušta se rijeci koja je nosi. Njezin pandan je boginja, diva, gotovo legendarna junakinja koja pršti ženstvenošću, lakoćom življenja i ljubavlju prema samoj sebi, ali i svijetu. Ona preuzima ulogu krojačice vlastitoga života. Njezin suputnik je div, božanstveni muškarac koji se razlikuje od nezreloga muškarca, babuna ili Rokija čija je mantra „ne možeš“. Diva boginja Daniele Uzelac govori kako nikad nije kasno, mir pronalazi u samopriznavanju (ne u prihvaćenosti drugih), duhovnost vidi kao „ono što nas spaja“, prihvaća tugu kao neosporiv i važan dio života, svoja iskustva smatra važnima tvorcima priče, odbija biti žrtva, a prigrlit će vlastiti rad i izreku „volim, dakle postojim“. Smatra da „babuška životari, boginja uživa“, stoga se osobito pokušava usmjeriti na zdravo promišljanje o ljubavi, nasilju koje nije ljubav, djeci, obitelji, tjelesnosti, hrani, obrazovanju, muškarcima, samoći, nerealnim očekivanjima „muškoga svijeta“ i okoline – ukratko, potiče na razmišljanje o olako odloženim borbama. Svaki tekst završava savjetom, poticajnom porukom za život koji počinje tu i sada, bez obzira na to koliko svjećica bilo na torti i bez obzira na to koliko bora na licu otkrivalo naše životne tajne. Konačno, autorica čitateljice potiče na prihvaćanje vlastite različitosti jer svaka od nas je original veći od tuđega mišljenja, sasvim savršen takav kakav jest:

„Ti nisi ni tvoja osobina, ni osobnost, ni uloga. To su samo alati tvoga rasta kroz predstavu zvanu život. (…) Dovoljno je mjesta za sve naše divne različitosti. Jer, kakva sam, takva sam – pa što!? – ja sam Ja. <3 „

(MM, 19. 3. 2019.)

http://amazonke.com/2019/03/28/put-boginje-div-i-diva-daniela-uzelac/

Primjedbe