(Egmont/Puls, 2018.)
Ovih
dana nastavila sam dobru staru navadu čitanja romana koji su na čitateljskim
„to do“ listama bili aktualni lani, ali kažu da za dobre želje nikad nije kasno
(vjerujem da bi se ista rečenica dala primijeniti i na liste, ovaj knjige).
Došetala mi je tako u ruke knjiga britanske autorice Alice Feenfy „Ponekad
lažem“. Roman koji započinje riječima:
„Tri su stvari koje trebate znati o meni:1. U komi sam.2. Muž me više ne voli.3. Ponekad lažem.“
zaokuplja
pažnju čitatelja veoma brzo i jednakom silinom navodi na brzo čitanje. Priča
ovoga psihotrilera osvaja na prvu svojim suverenim cliffhangerima koji
se pronalaze između pripovijedanja glavne junakinje Amber Reynolds koje se
odvija tijekom prosinca 2016. godine i početka 2017. godine, a svoje doživljaje
izgovara kao ono što je prošlo i proživljeno u svjesnom stanju te splet
doživljaja i podražaja primljenih tijekom (kao što je viđeno iz prvoga citata)
stanja kome. Osim Amber, tridesetpetogodišnje televizijske voditeljice i
urednice, roman prati i dnevničke zapise desetogodišnje djevojčice (koji su
nastali 1991. i 1992. godine) čija je sudbina vezana uz česte selidbe, sjećanje
na preminulu baku koja joj je bila životno sidro, sindrom „novoga djeteta“,
problematične roditelje ovisnike i prijateljstvo s djevojčicom Taylor i
njezinom savršenom obitelji. Djevojčica ispočetka djeluje blisko, a s
napredovanjem priče njezini zapisi djeluju zastrašujuće, sociopatski, a sve
obavijeno riječima i melodijom dječje pjesmice: „Kotači autobusa se okreću po
cijeli dan“ (The wheels on the bus). Osim Amber, radnju pomažu tkati i
njezin suprug, pisac Paul, njezina privlačna sestra i majka blizanaca Claire,
prijateljica Jo, televizijska diva Madelaine, poremećeni bivši liječnik/domar
Edward… U trenutku u kojemu pomislite da je neki lik konkretno biće, stvaran
tip, shvatit ćete da ste se prevarili i da se psihološka igra autoričina
spisateljskoga pera dobro našalila s vama.
Sjajan
turbulentan roman ispočetka djeluje zbunjujuće, ali s vremenom postaje znatno
jasniji i sa svakom novom stranicom otkriva novu istinu ili novu laž, odnosno
čitateljsku i ljudsku zabludu u koju nas autorica vješto umotava. Vrlo je teško
govoriti i o karakterizaciji likova (osobito psihološkoj i moralnoj) jer su
likovi izuzetno daleko od crno-bijelog modela.
Tekst
naglašava neprihvaćenost, efekt bijele vrane koji je u konačnici veoma upitan,
nisko samopouzdanje (evidentno u rečenici: „Uopće me ne prepoznaje; toliko me
lako zaboraviti.“), natjecateljski duh sestara, ali i razmišljanje o moralu i
etici te pitanju je li cilj opravdao sredstvo i jesu li neki postupci doista
nužni, a ljudska naturalistička crta nezaustavljiva:
„Čak se i dobri ljudi umore od popravljanja onoga što se ne da popraviti.“
Roman
pomalo podsjeća na roman „Sve naše laži“ Emily Carpenter, ali u sebi sadržava
znatno snažniju količinu neizvjesnosti i iskričave jeze. Ono što ga razlikuje
od drugih modernih trilera jest izostanak policijskoga upliva te stvarnoga
raspleta radnje koji se uspijeva održati napetošću smještenoj u potrganoj
zlatnoj narukvici s ugraviranim datumom rođenja i posvetom djevojčici. Konačno,
budući da naslov romana potvrđuje povremeno iznošenje lažnih svjedočanstava,
čitatelj će čitanjem zagolicati vlastitu maštu i upitati se što je istina, a
što laž. A možda upita i samoga sebe: lažem li ponekad?
(MM,
8. 4. 2019.)
Primjedbe
Objavi komentar