(Egmont, Puls, 2017.)
Tugovanje
je dugotrajan proces. Započinje šokom zbog gubitka ili nekog ne baš sretnog
doživljaja. Proteže se pritom u fazu ljutnju i ogorčenja, psovke i sumnji u
višu silu ili život općenito. Prelazi pritom u nepovjerenje, svjesno odbijanje
spoznaje da se strahovit događaj zbio. Četvrta faza tugovanja zapravo je
žalovanje, depresivna faza u kojoj se ožalošćeni predaje negativnim emocijama i
shvaća da gubi bitku sa surovom stvarnošću, sve dok ne spozna petu fazu
tugovanja i prihvati svoj gubitak kako bi mogao nastaviti s vlastitim životom i
preostalim bitkama. U četvrtoj fazi tugovanja upoznajemo Diane, lik iz romana „Sretni
ljudi čitaju i piju kavu“ francuske autorice Agnes Martin-Lugand. Roman je
originalno objavljen 2013. godine, a hrvatsko izdanje doživio je 2017. godine.
Proistekao je iz blogerskih tekstova u kojima je autorica brusila svoju spisateljsku
vještinu. Pisan je u prvoj osobi jednine i iz sadašnje perspektive (ono što se
događa SAD i OVDJE pripovjedačica prenosi u pisani oblik), a naši prevoditelji
tekst su obogatili učestalim aoristima.
Tekst
započinje godinu dana od nesreće u kojoj je Diane izgubila supruga Colina i
kćerkicu Claru. Svoje tugovanje, izbjegavanje bliskih ljudi poput roditelja
(osim najboljega prijatelja Felixa, iako čak
o njemu govori: „Sam Bog zna da ga volim, ali ga više nisam mogla
podnijeti.“), izbjegavanje posla i napuštanja doma te izbjegavanje posjećivanja
mjesta na kojemu počivaju njezini najmiliji Diane opisuje riječima:
„Već godinu dana, svakoga dana ponavljam kako bih voljela da sam poginula s njima.“
Naslov,
koji shvaćamo sredinom romana kad doznajemo da Diane s Felixom u Parizu vodi
kafić-knjižaru „Sretni ljudi“ (postoje li takvi?), ne odaje priču koja očekuje čitatelja, a koja
se, na svojevrstan način, kompozicijski može podijeliti na tri dijela. Prvi dio
odnosi se na Diane koja se uništava, ženu koja žaluje za izgubljenim i ne uspijeva
započeti nastavak svojega života. Splet okolnosti koji se uviđaju u Dianeinom
francuskom životu pomalo podsjeća na dramu „Two“ Jima Cartwrighta (1989.) u
kojoj se (doduše, dvoje roditelja koji vode kafić) bori sa sjećanjem na sina
koji je, baš kao i Dianeini najmiliji, poginuo u prometnoj nesreći. Teška
atmosfera, predbacivanje i propitivanje obuhvaćaju tekstualnu trećinu do dvije.
Važnom odlukom o odlasku u irski Mulranny, mjesto o kojemu je sanjala s
preminulim suprugom, Diane nas odvodi iz Francuske na novu lokaciju. Ondje doživljava promjene koji se ogledaju u
kišnoj klimi, samoći i novim ljudima. Njezin lik se mijenja, postaje smioniji,
slobodniji, a upoznaje i mještane: svoje stanodavce Jacka i Abby, njihove
bogate nećake iz Dublina, Edwarda i Judith, karikiranu Megan. Iako roman ne
obiluje likovima, zanimljiva je njihova promjena. Primjerice, fatalni Edward od
pomalo nasilnoga snoba u trenu postaje zaljubljeni dječarac, a zatim i
neodlučni muškarac, promjenjiv baš poput irskoga vremena. I samoj Diane ljubav
se događa naglo i veoma brzo. Pozitivan je naglasak koji se stavlja na girl power (osobito vidljiv na kraju
romana), promicanje ljubavi prema životinjama (osobito psu iz azila, Poštaru
Patu), naglašavaju se loši odnosi s roditeljima (vjerujem da će o njima biti
riječi u kakvom nastavku ove priče, zbog čega se snažno osjeća i nedovršenost),
a likovi i događaji (izuzev nekoliko neizbježnih klišeja) djeluju realno,
posebno u trenutcima u kojima Diane samuje – samoća je neizbježna za sve u
nekom trenu, koliko god ljubav kakvu se zaziva u ljubavnim romanima djelovala sveprisutno
i 0-24 reflektirajuće. Konačno, nakon velike ljubavi doživljene u nekoliko
mjeseci na Zelenom otoku, Diane se vraća kući i u tom trenutku nastupa treći
dio romana koji progovara o važnosti ponovnoga građenja staroga života na
starim temeljima, ali pomoću novih opeka. Što se dogodilo s Dianeinom i
Edwardovom pričom? Rasplet možemo očekivati u nastavku romana ili ga, zahvaljujući
francuskoj revolucionarnosti kulture, možemo dovršiti sami za sebe. Sjajno je
što se, umjesto površne atmosfere ljubića, u ovom romanu pribjegava ideji
konstruiranja jedinke čija je kvalitetna (re)izgradnja preduvjet za sve buduće
stabilne odnose.
(MM, 3. 4. 2019.)
Primjedbe
Objavi komentar