(SysPrint, 1999.)
Fascinirala me neki dan slika koja, pogađate, kruži društvenim mrežama, na kojoj mnoštvo ljudi u maniri White Walkersa (čitaj: zombija) tumara s nosevima duboko zarinutima u ekrane mobilnih uređaja. Za to vrijeme oko njih raste cvijeće, ptice pjevaju na drveću, a na klupi u parku sjede mama-robot koji čita knjigu (onu pravu, s listovima i koricama, ne knjigu čije riječi iskaču uz plavičasto svjetlo kakvoga monitora), a njezin robotski podmladak drvenim bojicama crta cvijeće na papiru. Osim fascinacije, slika je izazvala i zabrinutost za društvo u kojemu živimo. Nema tu danas mnogo filozofije: postali smo robovi, robovi tehnologije. Pritom često zaboravljamo na ono važno (i lijepo i ružno) koje treba biti izrečeno kako bi izgradilo bolje inačice nas samih. Možda i gorih, iako se uvijek nadamo najboljemu. Možda i namjerno ne želimo vidjeti istinu, ona je prečesto ružna i uznemirujuća poput slike koju sam opisala na početku. Kolaps društva počeo je uviđati i (sada daleke 1995. godine) portugalski književnik José Saramago u svojemu romanu "Ogled o sljepoći".
Roman započinje fenomenološkom pojavom sljepoće koja vrlo brzo prerasta u pravu epidemiju. Sam opis sljepoće već bi se mogao usporediti sa znanjem i neznanjem:
"Čak je došao na to da pomisli kako tmina u kojoj žive slijepci nije, konačno, ništa drugo nego jednostavno odsutnost svjetlosti, da ono što zovemo sljepoćom zapravo samo pokriva izvanjkost bića i stvari, čuvajući puninu njihove biti iza svog crnog vela."
Saramagova vještina pripovijedanja ne treba se propitivati: posebnost njegova pripovijedanja leži u dinamičnosti i otvorenosti pripovijedanja. Čak se i sami dijalozi likova nastavljaju i zaustavljaju tek zarezom, odvojeni velikim slovom, kako bi što više nalikovali stvarnoj komunikacijskoj situaciji u kojoj nema dramatičnih prekida (osim ako nije riječ o nečemu odviše teškom i srcolomnom). Ovaj roman, čija se linija povlači filozofsko-profanim putovima, povremeno podsjeća na tekstove egzistencijalističkih ljubitelja teksta koji nosi mudrost svijeta, Camusa i Sartrea.
Radnja romana pisanoga u trećoj osobi počinje naglom sljepoćom čovjeka na cesti i njegovim odlaskom oftamologu. Sljepoća podsjeća na nagli društveni obrat u kojemu mladi ili šute ili egoistično odgovaraju, a stari funkcioniraju na temeljima staroga društva u kojemu su mladi ustajali starijima u tramvaju, u kojemu su ljudi pozdravljali prilikom ulaska u prostoriju, u kojemu se cijenilo stvarna prijateljstva, a ne lajkove na društvenim mrežama. Zanimljivo se pokazuje i uskogrudnost današnjega svijeta scenom u kojoj majka razrokoga dječaka prosvjeduje što čekaju više od sat vremena u bolničkoj ambulanti, a slijepac ulazi prije njih. Još više uspijeva ganuti rečenica kako je "starac s povezanim okom bio velikodušan", upućujući čitatelja na činjenicu kako će nam u životu najčešće pomoći oni koji i sami koračaju životnim stazama najsporije i najslabije.
Iz šarolikoga društva likova koji su oslijepili (slijepca, liječnika, dječaka, djevojke iz hotela...) izdvaja se liječnikova žena, junakinja koja ne priznaje da vidi jer bi njezina sposobnost viđenja mogla uznemiriti sve njezine su-likove slabijega vida. Činjenica da vidi prečesto je čini uznemirenom:
"Kad bi ti mogao vidjeti ono što ja moram gledati, poželio bi biti slijep."
Njezin lik kao da je vođen riječima proroka Izaije: "Vodit ću slijepce po cestama, uputit' ih putovima. Pred njima ću tamu u
svjetlost obratit', a neravno tlo u ravno. To ću učiniti i neću
propustiti." Njezin zlatni zadatak ogleda se u brizi za drugoga, brizi za one koji su joj bliski (poput njezina supruga, liječnika), ali i potpune strance.
Impresivna je implementacija važnih društvenih problema pa se tako tabui poštuju čak i tijekom sljepoće (primjerice, slijepa djevojka odlaže krvlju umrljan higijenski uložak daleko od očiju koje ga ionako ne mogu vidjeti). Pojavljuje se ovdje i simbolika broja sedam gdje sedam golih i opranih slijepih žena pazi jedna umorna, osma žena koja vidi sve njihove mane i istih ih pokušava lišiti.
Djelom dominiraju borba za premoć i preživljavanje, kaos koji nalikuje apokaliptičnim serijalima s čudesnim obuzetim bićima, psi koji jedu druge pse, ljudi koji tragaju za čistom vodom i mirnim kućnim ognjištem. Snaga romana može se uočiti u zapisanoj rečenici "i ljudi tvrda srca imaju svoje teške trenutke", a još više u njegovoj neizrečenoj poruci:
"Ni tvrda srca ni teški trenutci (a ni sljepoća) nisu vječni."
Svoje rješenje pronaći će u pojavi ljubavi i znanja koji će omekšati srca i natjerati ih da progledaju.
(MM, 2. 5. 2019.)
Primjedbe
Objavi komentar