Filozofija odrastanja ili sve o ničemu, ništa o svemu

Sarah Winman, Kad je bog bio zec
(Lumen, 2012.)


Dječja mašta crpilište je neizmjerne količine ideja koje odrasloj osobi ne bi pale na pamet. Uz malo sreće, dijete će i u odrasloj dobi sačuvati zrno te iskričave inovativnosti, zanimanja za ono što umorne i prezasićene zrele oči ne vide. Ovaj dar u tom će slučaju djelovati dvostruko: poput prokletstva koje pojedinca tjera na razmišljanje i opetovano unutrašnje proživljavanje prošlosti ili poput eliksira mladosti čiji utjecaj čuva svježinu duha.
Roman „Kad je bog bio zec“ britanske književnice Sare Winman zasnovan je upravo na kombinaciji ovih dviju mogućnosti. Pripovjedačica je djevojčica (kasnije djevojka) Elly (Eleanor Maud) rođena 1968. godine u britanskom predgrađu. U njezin život, koji je dijelila s mamom, tatom i starijim bratom Joeom, ušetao se mali zečić. Budući da je propitivala Božju ljubav (jer joj je brat rekao da je ona neplanirano dijete koje teško da je nastalo iz ljubavi), poželjela je nekoga tko će ju voljeti pa je zeca nazvala - bog. Upravo se u tom trenutku suprotstavila društvu po prvi put, pronašavši definiciju ljubavi u krznenom prijatelju. Prvi dio romana odvija se sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća i prožet je osjećajem otvorenoga srca, djetinjom pozitivom, neprihvaćanjem nejednakosti. Iako je Ellyno djetinjstvo prožeto zlostavljanjem koje ostaje zaogrnuto velom magle sve do kraja pa čitatelj nije siguran je li se ono zbilo. Svjesno ili nesvjesno, autorica upravo ovaj uznemirujuć doživljaj ostavlja u sjeni, stavljajući naglasak na stabilnu i tolerantnu obiteljsku zajednicu (koja se u drugom dijelu može okarakterizirati krajnje nekarakterističnom, zahvaljujući neobičnim članovima koji joj se priključuju) i pomaganje drugima (primjerice, Ellynoj prijateljici Jenny Penny koja živi s problematičnom majkom Haley i proživljava emocionalno zanemarivanje, a možda i neki drugi oblik nasilja). Elly je znatno angažiranija oko nasilja koje se događa drugima: ljuti je bezosjećajnost dječaka Charlieja prema njezinu bratu, kao odrasla šokirano i ogorčeno opisuje šaketanje Pennyna muža nasilnika, svoj život podređuje umirućoj stanovnici pansiona Ginger i jogi-majstoru Arthuru...
Drugi dio romana odvija se od 1995. godine, u razdoblju u kojemu Ellyna obitelj već napušta svoj dom i već godinama uspješno vodi maleni seoski pansion u Cornwallu. Proustovska retrospekcija, netransparentna melankolija i prisjećanje na prošli život, životarenje, usamljenost, rastanci te ponovni susreti s izgubljenim prijateljima, ali i neobični bratsko-sestrinski odnosi (teta Nancy, glumica, i Ellyn otac zaljubljeni su u njezinu majku, otvoreni prijateljski odnos mlade Elly i njezinoga brata homoseksualca) oblikuju dio u kojemu se opisuje Ellyna odrasla dob. Iako je prožet notom nostalgije i tugom koja se uspješno prikriva krinkom pripovijedanja (sama pripovjedačica neće odati svoju izgubljenost, nju će čitatelj sam naslutiti), glasno se naglašava važnost preživljavanja teških trenutaka o kojima svjedoči i citat:
„Ništa ne ostaje zaboravljeno dugo, Elly. Katkad svijet jednostavno moramo podsjetiti da smo posebni i da smo i dalje ovdje.“
Elly podsjeća svijet da je prisutna svojim nastavljanjem pripovijedanja. Ne prestaje slagati rečenice, čak ni u vremenima izuzetnoga jada pa nam govori mnogo toga o svom životu koji ne djeluje posebno zanimljivo, a zapravo ne otkriva toliko koliko mi vjerujemo da otkriva. Upravo je odrastanje ključan motiv ovoga romana, od djetinjstva do mladosti. Kad sam počela čitati, svojom retorikom podsjetio me na roman Amerikanke Harper Lee objavljen 1960. godine, „Kako ubiti pticu rugalicu“. Djevojčica koja prokazuje zločine i bori se za pravdu u ovom slučaju bori se za svoju ulogu promatrača - jednostavniju, no manje zadovoljavajuću ulogu. Iako je i Ellyn otac pravnik (baš poput Atticusa Fincha) i mada su naslovi obaju književnih djela obogaćeni nazivima životinja, pustolovna nota koja je zamijećena u starijem romanu ovdje - izostaje. Fokus je prebačen na osjećanje (ponajviše na traganje za ljubavlju i njezinim zamjenama - providnost osjećaja nadoknađuje se ljubavlju Božjom, roditeljskom, prijateljskom, na kraju i tjelesnom - varka romantične ljubavi koju se izbjegava), ne i na djelovanje.
Tekst koji počesto izaziva jezu i negativne emocije, ponekad i preslikovito opisuje neke scene, u konačnici ipak nosi veoma važnu poruku, podsjećajući nas na to koliko djetinjstvo utječe na ostatak našega života, onoga koji je toliko kratak i prolazi u treptaju oka i zamahu zečjega repa.




(MM, 19. 6. 2019.)

Primjedbe