Sarah Winman, Kad je bog bio zec
(Lumen, 2012.)
(MM, 19. 6. 2019.)
(Lumen, 2012.)
Dječja mašta
crpilište je neizmjerne količine ideja koje odrasloj osobi ne bi pale na pamet.
Uz malo sreće, dijete će i u odrasloj dobi sačuvati zrno te iskričave
inovativnosti, zanimanja za ono što umorne i prezasićene zrele oči ne vide.
Ovaj dar u tom će slučaju djelovati dvostruko: poput prokletstva koje
pojedinca tjera na razmišljanje i opetovano unutrašnje proživljavanje prošlosti
ili poput eliksira mladosti čiji utjecaj čuva svježinu duha.
Roman „Kad je
bog bio zec“ britanske književnice Sare Winman zasnovan je upravo na
kombinaciji ovih dviju mogućnosti. Pripovjedačica je djevojčica (kasnije
djevojka) Elly (Eleanor Maud) rođena 1968. godine u britanskom predgrađu. U
njezin život, koji je dijelila s mamom, tatom i starijim bratom Joeom, ušetao
se mali zečić. Budući da je propitivala Božju ljubav (jer joj je brat rekao da
je ona neplanirano dijete koje teško da je nastalo iz ljubavi), poželjela je
nekoga tko će ju voljeti pa je zeca nazvala - bog. Upravo se u tom trenutku
suprotstavila društvu po prvi put, pronašavši definiciju ljubavi u krznenom
prijatelju. Prvi dio romana odvija se sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća i
prožet je osjećajem otvorenoga srca, djetinjom pozitivom, neprihvaćanjem
nejednakosti. Iako je Ellyno djetinjstvo prožeto zlostavljanjem koje ostaje
zaogrnuto velom magle sve do kraja pa čitatelj nije siguran je li se ono zbilo.
Svjesno ili nesvjesno, autorica upravo ovaj uznemirujuć doživljaj ostavlja u
sjeni, stavljajući naglasak na stabilnu i tolerantnu obiteljsku zajednicu (koja
se u drugom dijelu može okarakterizirati krajnje nekarakterističnom,
zahvaljujući neobičnim članovima koji joj se priključuju) i pomaganje drugima
(primjerice, Ellynoj prijateljici Jenny Penny koja živi s problematičnom majkom
Haley i proživljava emocionalno zanemarivanje, a možda i neki drugi oblik
nasilja). Elly je znatno angažiranija oko nasilja koje se događa drugima: ljuti
je bezosjećajnost dječaka Charlieja prema njezinu bratu, kao odrasla šokirano i
ogorčeno opisuje šaketanje Pennyna muža nasilnika, svoj život podređuje
umirućoj stanovnici pansiona Ginger i jogi-majstoru Arthuru...
Drugi dio
romana odvija se od 1995. godine, u razdoblju u kojemu Ellyna obitelj već
napušta svoj dom i već godinama uspješno vodi maleni seoski pansion u
Cornwallu. Proustovska retrospekcija, netransparentna melankolija i prisjećanje
na prošli život, životarenje, usamljenost, rastanci te ponovni susreti s
izgubljenim prijateljima, ali i neobični bratsko-sestrinski odnosi (teta Nancy,
glumica, i Ellyn otac zaljubljeni su u njezinu majku, otvoreni prijateljski
odnos mlade Elly i njezinoga brata homoseksualca) oblikuju dio u kojemu se
opisuje Ellyna odrasla dob. Iako je prožet notom nostalgije i tugom koja se
uspješno prikriva krinkom pripovijedanja (sama pripovjedačica neće odati svoju
izgubljenost, nju će čitatelj sam naslutiti), glasno se naglašava važnost
preživljavanja teških trenutaka o kojima svjedoči i citat:
„Ništa ne ostaje zaboravljeno dugo, Elly. Katkad svijet jednostavno moramo podsjetiti da smo posebni i da smo i dalje ovdje.“
Elly podsjeća
svijet da je prisutna svojim nastavljanjem pripovijedanja. Ne prestaje slagati
rečenice, čak ni u vremenima izuzetnoga jada pa nam govori mnogo toga o svom
životu koji ne djeluje posebno zanimljivo, a zapravo ne otkriva toliko koliko
mi vjerujemo da otkriva. Upravo je odrastanje ključan motiv ovoga romana, od
djetinjstva do mladosti. Kad sam počela čitati, svojom retorikom podsjetio me
na roman Amerikanke Harper Lee objavljen 1960. godine, „Kako ubiti pticu rugalicu“.
Djevojčica koja prokazuje zločine i bori se za pravdu u ovom slučaju bori se za
svoju ulogu promatrača - jednostavniju, no manje zadovoljavajuću ulogu. Iako je
i Ellyn otac pravnik (baš poput Atticusa Fincha) i mada su naslovi obaju
književnih djela obogaćeni nazivima životinja, pustolovna nota koja je
zamijećena u starijem romanu ovdje - izostaje. Fokus je prebačen na osjećanje
(ponajviše na traganje za ljubavlju i njezinim zamjenama - providnost osjećaja
nadoknađuje se ljubavlju Božjom, roditeljskom, prijateljskom, na kraju i
tjelesnom - varka romantične ljubavi koju se izbjegava), ne i na djelovanje.
Tekst koji
počesto izaziva jezu i negativne emocije, ponekad i preslikovito opisuje neke
scene, u konačnici ipak nosi veoma važnu poruku, podsjećajući nas na to koliko
djetinjstvo utječe na ostatak našega života, onoga koji je toliko kratak i
prolazi u treptaju oka i zamahu zečjega repa.
(MM, 19. 6. 2019.)
Primjedbe
Objavi komentar