Je li moguće ustrojiti savršen svijet?

Zoran Lisjak, Savršeni ustroj
(Beletra, 2018.)

Promatrajući svakodnevicu koja nas je, ni krive ni dužne, snašla, čovjek se lako može izgubiti u maštarenjima o savršenu svijetu. Može li takav uopće nastati u društvu u kojemu živimo? Svijetao svijet, dobar svijet, svijet bez nasilja, svijet u kojemu ljubav nije samo klišejizirana društvena norma, u kojemu se radi za svoju zajednicu, a ne za svoju zadnjicu, svijet u kojemu nijedno dijete nije samo, u kojemu nijedan čovjek nije gladan, u kojemu nijedan pas ne umire na ulici… Da, u ovakvom svijetu bilo bi lijepo živjeti. Tomu (pronalasku odgovora) nada se i glavni junak romana „Savršeni ustroj“ čakovečkog autora Zorana Lisjaka, viši inspektor Sten Parkensen.

Riječ je o kriminalističkom romanu koji započinje 13. studenoga 1991. u Dubrovniku scenom rastanka Stjepana Horvatića i njegove supruge Stane koja u rukama nosi njihovu novorođenu kćer kako bi pronašla sigurniju budućnost izvan ratom poharane zemlje. Radnja preskače nekoliko desetaka godina kako bi se zaustavila u suvremenom Londonu i studentskoj sobi mlade Mile Horvatić koja biva napadnuta. Njezin slučaj (kao i slučaj nestanka dviju profesorica znanstvenica i Miline sustanarke Eme) preuzima spomenuti Sten, potpomognut svojom nekadašnjom ljubavi Paulom Morgan, privlačnoj mladoj inspektorici Danieli Wets i iskusnoj inspektorici Gestner, a u istrazi mu se pridružuju i dubrovački policajac Antun Međimurac te drugi stručnjaci. Iako naslovnica romana upućuje kako je riječ o znanstvenofantastičnom štivu, sam sadržaj dokazuje da se radi o trileru obogaćenom znanstvenim i religijskim činjenicama, osobito onima koje su bliske Ruđeru Boškoviću i dubrovačkom podneblju. Lisjak piše fokusirano, izbjegavajući „prazne“  i nepotrebne dijaloge, tijek rečenica nije robotiziran, a pripovijedanje djeluje opušteno, stvarno i lišeno usiljenosti. Putem Milina glasa (sačuvana u njezinim pisanim bilješkama), iznosi se svojevrstan stav prema čaroliji slova:

„Slova su za mene magična (…) Slova, ona su nematerijalna, ona traju i nisu podložna propadanju, sadržavaju i nose drukčiji nematerijalni duboki smisao.“

Osim misterioznih događaja obavijenih velom tajne (nestanka znanstvenica i napada na mladu djevojku), pronalaska izgubljenih ljudi, usamljenog tragača za istinom Stena i ideje kako je „sve (…) podložno nekom univerzalnom ustroju na koji nemamo prevelik utjecaj“, roman snažno progovara i o odnosima muškaraca i žena:

„(…) ne znam da li je pametno išta započinjati pod utjecajem vinske  euforije. Iskustvo mi govori da opijeni muškarci sljedeći dan mnogo toga zaborave, a odnosi ostaju na početnoj poziciji.“

Lisjak suptilno dočarava i patrijarhalno stajalište prikazano općim društvenim pravilima ponašanja prilikom Stenova upoznavanja s Antunom u Dubrovniku koji je prvo pružio ruku njemu, a zatim njegovim dvjema kolegicama. Intencionalno ili ne, autor čitatelje dariva i liričnim rečenicama:

„(…) život je balansiranje na visokoj žici, vrhunska točka iziskuje najveći rizik, ali donosi i najveći pljesak publike (…)“

„Savršeni ustroj“ roman je koji u temeljnu detektivsku priču ugrađuje socijalnu temu o uništenoj obitelji i djevojci koja odrasta u udomiteljskim obiteljima, daleko od rodne zemlje i grada čije ljepote Lisjak vješto nudi u opisima. Zahvaljujući naglom obratu i završnom cliffhangeru, roman nam jasno daje do znanja da će se priča nastaviti i da ćemo tek doznati što je uvjetovalo ponašanja pojedinih likova, komu se može vjerovati i kako izgleda savršeni ustroj.

(MM, 27. 6. 2019.)