(Matica hrvatska Sisak, 2016.)
Stari Grci tvrdili su da tekućina humora koja kola tijelom liječi duh i tijelo. Čini se da je čovjek današnjice izgubio
popriličnu količinu humore jer humora je sve manje (barem onog kvalitetnog).
Upravo zbog kroničnog nedostatka humora, uvijek se iznenadim humorističnim
tekstovima. Ovih dana ugodno me iznenadio jedan pomalo ludistički roman „Nećak“
sisačkoga književnika Siniše Matasovića. Kao da se i sam htio našaliti sa mnom,
roman se zagubio na mojim policama pa sam ga, umjesto u veljači prošle godine
(kada je knjiga dospjela u moje ruke), pročitala tek danas. Važno je napomenuti: sjajna društvena kritika i dobro podbadanje društvenih nebuloza nikad nisu zastarjeli, a za ovako kvalitetan roman nikad nije kasno.
„Nećak“ je satirični roman bogat rafiniranim svakodnevnim humorom koji
suvereno drži konce u rukama kad je o društvenoj kritici riječ. Osim satire
(koja se mudro provlači cijelim djelom, a svoj touchdown dostiže zapanjujućim svršetkom), riječ je i o romanu
karaktera koji prati pripovijedanje Stjepana Zgurića, propaloga studenta,
pjesnika, rijetko uspješnoga udvarača i novopečenoga ujaka. Stjepanov put prati
se tijekom sedam godina (simbolično?), a započinje rođenjem nećakinje Lucije.
Matasović posjeduje spisateljsku vedrinu pa i teške teme čitateljskoj
publici predstavlja kao „limunadu“, svakodnevno zbivanje koje je takvo kakvo
jest i takvo mora biti. Romanom vlada razgovorni stil, a nerijetko se dade
naslutiti i anegdotalni karakter sadržaja (poput trenutka u kojemu Zadranka
svom sinu želi nadjenuti ime John). Sveprisutni humor ocrtava se ponajviše u
hrvatskim/balkanskim običajima i navadama poput života s roditeljima,
generacijskog jaza, sveupućenih susjeda, ljudske gordosti i zaborava koji
nastaju prilikom većeg uspjeha. Osobito me oduševio dio u kojemu protagonist
govori o svojoj nećakinji koja je prilikom rođenja dobila dva para baki i
djedova, a ujedno i dvostruki broj prabaki i pradjedova, dok je on „kao klinac
imao jednu polovnu prababu, a i ta se svijetom kretala na štakama šepajući na
obje noge“. Osim što je velikim dijelom posvećen književnosti (ne samo spomenu
književnih tribina i drugih književnika, već i inkorporiranju vlastite poezije
u radnju), roman je uvelike posvećen i društveno i gospodarski poraženom Sisku
koji pripovjedač, unatoč svim nedostatcima maloga grada i činjenici da ga je
grad uništavao dok ga je on volio, osjetno ljubi:
„U takvom sam se, eto, gradu rodio i u njemu proživljavao samoću.“
Književnost živi u Stjepanu Zguriću kao da je dio organizma, no svjestan
je da na književnom razvoju pojedinac treba raditi:
„Potvrdili su mi i ono što sam u svojim literarnim počecima dobio u zalog od Đurđice: nijedan potencijalni pisac, ma koliko bio talentiran i predodređen za tu profesiju, neće postati pisac ako u tijeku svoga profesionalnog razvoja ne nastavi čitati i proučavati druge autore te se uz njihova djela iz sata u sat, iz dana u dan nadograđivati i usavršavati.“
Ovaj mladi pripovjedač je učen i mudar, istovremeno opušten, prikriveno
ogorčen i svakodnevan. Pripovijedanje
teče s lakoćom, gotovo seinfeldovski, a na trenutke me podsjetilo na „Dnevnik
malog Perice“ (pitam se, pitam što li bi Perica rekao na današnje društvo?).
Stjepan je provokativan, slikovit, dinamičan, a kao takav je oličenje mladoga
čovjeka naših dana čiji se život svodi na bijeg u dokolicu i maštarenja jer bi
u protivnom, zaglibivši u jad izazvan vječnim traganjem za poslom koji neće
naći, vječnim traganjem za partnerom i ljubavnikom te vječnim izbjegavanjem
pitanja „Kako zdravlje?“ i „Gdje radiš?“, davno izgubio zdrav razum. Upravo je
ovim dosadnim, klišejiziranim, samohvalećim i patronizirajućim pitanjima autor
dao naslutiti ključne motive cijeloga romana. Matasović, poput modernoga Ranka
Marinkovića, u središte stavlja muškog protagonista ispunjenoga sumnjom u
svijet koji ga okružuje i svoju ulogu u društvu, pridajući važnost simboličnom
biću (Marinkoviću je to Kiklop, Matasoviću nećak - iako Luciju naziva nećakom, čini se kako je sam naslov romana zapravo želja za očuvanjem vlastitih očekivanja koja konstantno bivaju iznevjerena), no za razliku od
Marinkovića, Matasović razbija ideju o zagrebačkoj intelektualnoj i boemskoj
sceni dvadesetog stoljeća, upućujući na to kako je vrijeme i dalje predano
kavanskom duhu, bogato Vivijanama i Enkama (koje sada nose ime Roksana i Ida),
ali se apsurd više ne promatra kroz očaj, nego štedi promatrača i surovo
pretvara u humor.
(MM, 1. 7.
2019.)
Primjedbe
Objavi komentar