Jelena Kastaneti, (Moj) Dnevniče
(CeKaPe, 2018.)
(CeKaPe, 2018.)
Životni lajtmotiv i eliksir mladosti – ljubav.
Umjetnost je izrazito voli. Film.
Likovna umjetnost. Književnost. Da, književnost i poezija ponajviše. Stihovi
pjesnika puni su ljubavi. Sretnih. Nesretnih. Naprasno ostvarenih. Naprasno
neostvarenih. Pravih i onih koje dolaze kad prave izostanu. Ljubavi koje čekaju
i ljubavi koje su daleko. Svi čekaju ljubav, nadaju se bajci koja će izdaleka prodrmati
njihov svijet i unijeti svjetlost i čaroliju u dosadne živote. Onako nepoznata,
primamljiva, nepoznata i idealna. Samo stvorena baš za svakoga od nas, ljubav
koju treba čekati i dočekati.
Ljubav inspirira i prvi roman mlade
književnice Jelene Kastaneti koji je naslovljen „(Moj) Dnevniče“. Roman
govori o mladoj studentici, zaposlenici antikvarijata i apsolutnoj
zaljubljenici u knjige koja pokušava napisati i svoje prvo djelo. Igrom
slučaja, pročitavši djelo zanimljivog autora i zaljubivši se u njegove
rečenice, stupa u kontakt sa svojim književnikom. Između njih se ostvaruje
iznimna povezanost koja se ogleda u njihovim dopisivanjima. Iako ih povezuju
ljubav prema pisanoj riječi (koja rađa i simpatiju – simpatičan tekstualni
flert), dijeli ih 1500 kilometara između Zagreba i Stockholma.
„Moje omiljeno mjesto na svijetu ima raspon ruku.“
Roman je ispripovijedan u prvoj osobi, iz
perspektive mlade zagrebačke bibliofilke. Likova je malo, tek dvoje glavnih i
jednoznamenkast broj sporednih likova koji su slabije angažirani ili se ostvaruju
tek na razini spominjanja. Protagonistica i njezin sugovornik pomalo su
idealizirani u smislu da se njihovi razgovori održavaju na nekoj drugoj razini,
udaljeni od svakodnevnoga i uobičajenoga, gotovo kao da lebde iznad površine
stvarnosti. Izuzetno se promišlja o ljubavi kroz svojevrsnu poetičnu filozofiju.
Naglasak se stavlja na iščekivanje ljubavi stvarano iz samoće, psihe (duše) i
erosa (osobito poetiziranoga). Razum u ovom shvaćanju ljubavi izostaje, no punina introspekcije snažno je prisutna. S
vremena na vrijeme čitatelj će pomisliti da je ovo roman ni o čemu, ali istina
je da je riječ o romanu čija je temeljna ideja kvalitetno pripovijedanje koje će doista podsjetiti na slatko ljubavno čekanje komunikacije s voljenom osobom. Monološke sekvence teku od same protagonističine pomisli na voljenoga do uspostavljanja dijaloga u kojemu dvoje postaje jedno (pronalazeći se „na istoj valnoj duljini“). Dovoljan je samo
jedan motiv da pripovijedanje krene i teče dalje.
„Nisam željela da vrtuljak ikada stane i nisam željela da prestanemo pjevati.“
Konačno, simpatije pretočene iz zaljubljenosti u ljubav i nemogućnost ostvarenja iste te manji broj likova dokazuju da i jednostavan motiv može prerasti u snažan tekst lišen suvišnih likova i složenije radnje, ali natopljen zrelim emocijama. Kastaneti donosi duh starih tekstova u kojima se ljubav glorificirala i čekala poput mane s neba. Strpljivo, onako kako roda Malena čeka svog Klepetana.
Možda pravu ljubav doista treba čekati? Odbaciti čežnje za instantnim rješenjima i ne pristajati na male ljubavi dok nema veće (kako bi rekla jedna pjesma Hladnoga piva)? Možda će ona doći, barem je književnost oduvijek svoje nade polagala u strpljenje i čekanje. Sjetimo se samo Homerove Penelope, Austiničinih junakinja, Niffenggeričinih Henryja i Clare ili tek iskrenih stihova pjesnika Konstantina Simonova: „Čekaj me, i ja ću doći, samo me čekaj dugo.“ A možemo jednostavno poslušati i narodnu mudrost - tko čeka, dočeka.
Možda pravu ljubav doista treba čekati? Odbaciti čežnje za instantnim rješenjima i ne pristajati na male ljubavi dok nema veće (kako bi rekla jedna pjesma Hladnoga piva)? Možda će ona doći, barem je književnost oduvijek svoje nade polagala u strpljenje i čekanje. Sjetimo se samo Homerove Penelope, Austiničinih junakinja, Niffenggeričinih Henryja i Clare ili tek iskrenih stihova pjesnika Konstantina Simonova: „Čekaj me, i ja ću doći, samo me čekaj dugo.“ A možemo jednostavno poslušati i narodnu mudrost - tko čeka, dočeka.
Primjedbe
Objavi komentar