(Mozaik knjiga, 2014.)
Kao
djevojčici moji stariji govorili su mi da će mi, popijem li kavu, narasti rep.
Činili su to zadirkujući, no dijete kao dijete, svaku metaforu doživljava
ozbiljno pa se pita hoće li taj rep biti nalik onomu mačka Đuke ili će više
biti vražji, crn poput crne kave kojom su me plašili. Danas shvaćam da je
jedini rep koji je iz svega mogao proizići hiperaktivnost i energija (u ono
vrijeme preintenzivna, s obzirom na to da sam već i sama po sebi bila izuzetno
energično dijete) koja me i danas nakon šalice kave, nasreću, održava budnom i ornom za rad. Kava je doista kadra izmamiti mnogo sjećanja. Sjeti
me to i na priče o susjedi moje pokojne prababe Kaje koja je svoju kavu (čak i
u gostima) ispijala iz vlastitog fildžana, gurmanski pijuckajući malu količinu
napitka iz jedva vidljive šalice. Sjeti me na stari mlinčić za kavu i miris mljevene kave, na staru prodavaonicu kave u kojoj su se mogle kupiti popularne crvene ciglice. Podsjeti me to i na sve one lijepe i manje
lijepe kave koje sam u životu ispila s dragim ljudima… Iako se o kavi govori
mnogo i svakodnevno, lijepo je naići na jedan cjelovit tekst koji snažno
promišlja o ovom karizmatičnom napitku. Još je ljepše kad je taj tekst djelo jedne
od najpoetičnijih hrvatskih pripovjedačica, sjajne Julijane Matanović.
„I
na početku bijaše kava“ zbirka je priča s podnaslovom „Kolokvij o kavi“ koja
sadrži ukupno devetnaest priča – uvodnu, završnu i sedamnaest sadržajnotvornih.
Osobito raduje, a pomalo stavlja i mističan i romantičan predznak na čitavu
zbirku, citat divnoga profesora, akademika i erudita Josipa Bratulića koji
pripovjedačici izgovara riječi:
„Zapamtite, svijet je počeo, oprostite, ići k vragu onoga trenutka kad smo dragim ljudima rekli da nemamo vremena s njima popiti kavu.“
Matanović
kao da upravo iz ovoga citata crpi energiju kojom plete čudesne rečenice o
crnom napitku. Pripovijedanje teče kao da je živo, kao da slušate staroga
prijatelja tijekom ispijanja zajedničke kave (iako ustvari čitate). Kao i
uvijek, slatke diskurzivne i pripovjedne vještine ove autorice podsjećaju na
djetinjstvo, mladost i neka minula vremena. Prilikom čitanja možemo namirisati
i autobiografske elemente koje pripovjedačica vješto skriva u iskustvenu kavu
sačuvanu u različitim tipovima bakine kave (jutarnjoj razgalici, prijateljskoj razgovoruši
i popodnevnoj šutkuši). Progovara se
ovdje i o ženama i o muškarcima, o odnosima, o sjećanjima i uspomenama koje su
jezgrovito i emotivno zapisane u rečenicama, odajući dojam žive osobe sa
strahovima i čežnjama, osobe koja bismo mogli biti i mi sami:
„Plašim se da sam se ionako sva pretvorila u sjećanje i da mi ona postaju pretežak teret postolama koje odista (…) nitko neće poželjeti obuti osim mene.“
Sjajna
kompozitorica koja sve svoje misli dotjera do kraja u kojemu se susreću „glava
i rep“ djela, donoseći po(r)uku za kojom čitatelj uvijek prešutno žeđa govori o
različitim načinima ispijanja kave kao o fazama života; i on je, baš kao i
život, crn i zašećeren spoj zamućen u vreloj vodi koji ovisi o omjeru
korištenih sastojaka. Autorica se ne libi ni kave popijene u ratnim uvjetima i
izbjeglištvu („Tanka, zbog žurbe ili navike. Ne znam. Ukusna. Zbog života i
nade.“),ni kave ispijene uz dobru knjigu – slučajno ili ne, obje imenice, i
kava i knjiga, ženskoga su roda („Ipak je netko i prije našeg rođenja, premda
je među njima bilo i onih koji su ženama oduzimali pravo na mudrost, odlučio da
imenica knjiga bude damskoga roda.“) i propitivanju ljubavi, društva (osobito „ajfon
generacije“ mladih), a u konačnici i same sebe (prihvaćanje nesigurnosti i
nesavršenosti svoga znanja, ali se izuzetno trudi ostati u kontaktu sa
jednostavno-složenim svijetom). Priče su ispričane u prvoj i trećoj osobi
jednine, na sebi svojstven način ostvarujući dojam „stvarne fikcije“. Uza sav
svoj šarm, zbirka posjeduje i melodioznost sačuvanu u kaveno-emotivnoj pjesmi,
rastući tako u širine i visine, od sevdaha „Kafu mi, draga, ispeci“, preko
Robićeve „Samo jednom se ljubi“, „Dalmatino, povišću pritrujena“ i Balaševića,
sve do Novoga vala.
Doista,
ova zbirka progovara upravo o tome, o važnosti kave u životu svakoga pojedinca,
njezinu tragu (koji u ovom slučaju nije trag soca, kavenog taloga, već
proziran, ali izuzetno snažan osjećaj, emocija, uspomena…) čija linija života
teče životom svakoga pojedinca – od kave od koje raste rep, preko prijateljske
kave, ljubavničke kave, pomirbene kave, sve do posljednje kave. Nemojte
odbijati kavu. Nikad. Ona je čarolija koja i dalje svijet održava živim.
Primjedbe
Objavi komentar