(Profil, 2019.)
„Do you believe
in life after love?“ Vjerujete li u život poslije ljubavi, pitala se Cher 1998.
godine. Čini se da ni danas nismo pametniji jer je i dalje vrlo teško
odgonetnuti odgovor (pogotovo onima sa svježom srcoboljom). Ipak, ovom temom
usudila se zabaviti britanska književnica Jojo Moyes svojom trilogijom o
vrckavoj Louisi Elizabeth Clark i njezinu pronalasku života nakon ljubavi prema
Willu Traynoru, čovjeku koji je odlučio umrijeti.
Poslije sjajne
prve knjige „Tu sam pred tobom“ (koja je i ekranizirana pa su protagoniste
utjelovili neprežaljena khaleesi
Emilia Clark i Sam Claflin) koja se bavi teškom temom invalidnosti i eutanazije
(plodno područje za etička i moralna propitivanja!), uslijedio je drugi
nastavak „Nakon tebe“ u kojemu se Louisa pokušava ponovno vratiti stvarnom
životu i odžalovati izgubljenoga prijatelja. Ove godine u Hrvatskoj je postao
dostupan i treći nastavak, „Još uvijek ja“, ujedno epilog ove skupine romana.
Iako je treći
nastavak po mom mišljenju znatno bolji od drugoga, ipak se ne mogu odvući od uspomene na
trenutak u kojemu sam pročitala prvi roman kada sam, putujući na relaciji
Zagreb-Šibenik, vrlo brzo „progutala“ 374 stranice romana (srećom, jecanje sam
ostavila za samoću kako ne bih preplašila svoje suputnike). Ono što ga
obilježava ponovno je ista pripovjedačica koja se ovoga puta zatekla u New
Yorku (jer joj je Will jednom predložio da ga posjeti), a u Londonu je ostavila
svoju obitelj i Sama, svoju novu ljubav. Njujorška priča povremeno se čini
toliko nestvarnom i bajkovitom poput Hallmarkovih filmova (primjerice, klišej o trofejnoj ženi
imigrantici/modernoj Pepeljugi Agnes, klišej o bogatim ogorčenim staricama,
klišej o zgodnim, uspješnim i lošim muškarcima, klišej o slaboj komunikaciji i
nepotrebnim šutnjama u vezi), ali zato londonska priča i duh Londona koji
Louisa nosi sa sobom djeluju stvarno (poput obiteljske povezanosti, roditelja
zbunjenih modernom tehnologijom, dobroćudnog djedice, brige za bližnje…). Iako je roman o kojem govorim nešto manje
prpošan i humorističan od prethodnika, a Louisa djeluje znatno savršenije od
bucke u crno-žutim prugastim hulahopkama kakva je bila, i ovaj se roman trudi poučiti,
ukazati na zaboravljeno. Primjerice, podsjeća nas kako pretjerana ambicioznost
ljude ne čini nužno sretnima, no potiče na trud i traganje za vlastitom srećom.
Podsjeća nas kako oko vara (sjajan primjer su opasne Ilarija i gospođa Margot
de Witt), kako je obitelj najvažnija (i u dobru i u zlu) te kako su stvarne
bajke rijetke, ali je o njima bar lijepo čitati/slušati.
Naposljetku, treba
spomenuti završetak u kojemu će na stadionu realni romantičari prepoznati Sama,
a svi suludi nerealni romantičari (ja!) vidjeti Willa. Jer, u konačnici, barem
ljubav nakon života ipak postoji.
Primjedbe
Objavi komentar