Reşat Nüri
Guntekin, Grmuša
(Znanje, 2014.)
(Znanje, 2014.)
Godina 1930. bila je izuzetno važna za žene u Turskoj. Upravo je te godine ženska populacija u toj euroazijskoj zemlji dobila pravo glasa. Svojim zalaganjem i prosvjetiteljskim idejama tomu je možda pridonio i istanbulski književnik Reşat Nüri Guntekin koji je 1922. objavio svoj roman „Çalıkuşu“, nama poznatiji pod nazivom „Grmuša“.
Riječ je o izuzetnom ostvarenju turske književnosti koji govori o mladoj anatolijskoj učiteljici Feride (razigranoj djevojci nadimka Grmuša, nastalog u čast male ptice vrtirepke koja pripada porodici vrabaca, a s kojom je djevojka dijelila obilježja) koja bježi od nevjernoga zaručnika. Površinski gledano, riječ je o ljubavnoj priči kakvu susrećemo i u turskim serijama koje svakoga radnoga dana gledamo na malim ekranima (iako je i sama ekranizirana nekoliko puta, posljednji put 2013. godine). Isprepleteno je tu puno neizgovorenih riječi, tuge i samoće koja se u serijama prikazuje dugim scenama napetosti i iščekivanja podržanima dramatičnom glazbom. Pogleda li se sadržaj romana dublje, uočit će se brojna didaktična i pro-ženska stajališta (zanimljivo je da su ista pisana iz pera jednoga muškarca). Govori se tako o udaji:
„Jer ja imam i većih pogrešaka nego što su penjanje na stablo i bacanje koštica. Prvo, nisam bogata. Kako sam čula, nitko neće ni glave okrenuti za djevojkom koja nije bogata. Onda, nisam ni lijepa. Po mom mišljenju, to je još veća mana nego siromaštvo…“
Stavlja
se naglasak i na patrijarhalni odgoj u kojemu jedan dječak izgovara:
„Ti si žensko, tvoja pamet to ne dostiže…“
Grmuša
promišlja o izdaji („Ako čovjeka odbaci i najbliža rodbina, zašto ga ne bi i
tuđi varali? Samo da je srce veselo!“), smrti (pogled na groblje donosi
rečenicu: „Dok je čovjek zdrav, treba se priviknuti, kćeri… Svi ćemo onamo
doći.“) i izazovima koje život općenito postavlja pred nas („Mislima mi prođoše
i svijetli i crni dani što ih za ovu godinu dana prebacih preko glave. Kako je
to dugo, Bože, kako je to dugo!“).
Feride prekoračuje zakone doba u kojemu živi i posvaja svoju učenicu Munisu, odolijeva ideji da bude Feride Kjamuran (u tom slučaju, ime njezina zaručnika Kjamurana je prezime kojim se označava posvojnost, da je njegova), sama odlučuje o načinu odijevanja izmišljajući sebi poseban stil, no ipak poštuje pravila koja nalažu da učiteljica nosi zar (rubac) na glavi (kako joj nalaže jedna starica: „Meni je svejedno, ali zar nije grijeh predavati otkrivene glave?“).
Roman je pisan u trećoj osobi (dio u kojemu se spominje Feridino odrastanje bez roditelja, nestašno djetinjstvo, zaljubljivanje u Kjamurana, njihove zaruke i njegova izdaja) te u prvoj osobi (u dnevničkom obliku pisan je dio u kojemu Feride bježi, postaje učiteljica i vladarica svoga života – kao da simbolično u tom trenutku dobiva svoj glas i postaje pripovjedačica priče). Sačuvan je i poseban stil pisanja (čak i u prijevodu koji je sačuvao brojne turcizme), nema patetike, vlada oštrina izraza koja je zatvorena liričnošću rečenice. Orijentalni stil pisanja pomalo podsjeća na Tisuću i jednu noć. Osim sadržaja, arhaičnost je sačuvana i u samom pismu.
Tekst u sebi skriva propitivanje o društvu, ali i o pojedincu čije je „ljudsko srce zapletena zagonetka“. Koliko god intenzivna i neizvjesna ta potraga za ljubavlju, poštovanjem i smislom bila, „Grmuša“ je ipak roman koji završava sretnim završetkom, zaustavlja analize i donosi sreću, potvrđujući prekrasnu rečenicu:
„Ako je polovica mjeseca pomrčina, u drugoj je svjetlo.“
Primjedbe
Objavi komentar