Klonuće koje doziva prošlost

Martina Vidaić, Anatomija štakora
(Naklada Ljevak, 2019.)

Teret prošlosti. Teret budućnosti. Analiza sadašnjosti. Ove riječi mogle bi opisati prvi roman pjesnikinje Martine Vidaić „Anatomija štakora“. Riječ je o romanu ispripovijedanom u prvoj osobi koji započinje žalbom studenta Enza Brkljače poslanom vlasniku antikvarijata u kojemu je kupio išarani „Atlas anatomije“, škart proizvod iz kojega nikako ne bi mogao doći do onoga za čim svaki student traga - znanjem. Nakon toga slijedi priča mlade studentice Franke koja, učeći u svojoj studentskoj sobi, doživljava zasićenje. Iz olovke joj na papir koji se nalazi ispred nje pada crvena kap (podsjeća na bajku o Snjeguljici u kojoj tri kapi krvi na bijelom snijegu najavljuju djevojčičin dolazak; u Anatomiji štakora crvena tinta pada na bijeli papir i doziva prošlost, priču i samo pripovijedanje). Ostvaruje se pritom svojevrsno „ludilo pisanja“, prizivajući sjećanje na Babu T. koja je nakon smrti Dida T. progonila štakore kako bi zaštitila kokoši, na starog susjeda Ratka koji je iz Beograda doselio u Hrvatsku (napustivši svoju ženu, sinove blizance i unuka), na ubojstvo psa koje je počinio Ratkov nećak Marin (psihički i fizički dohvaćen ratom), na sva događanja koja su uslijedila u Frankinom rodnom mjestu. Vidaić provodi i suptilnu kritiku društva (osobito utemeljenu na nacionalnim i spolnim razlikama, gdje se, između ostaloga, govori i o Srpkinjama koje skrivaju svoj govor te Hrvaticama koje trebaju san jer on „obećava ljepotu“). Tekst barata i idejama tjelesnosti, povremeno ubacujući uznemirujuće informacije o teškim temama poput nasilja, primjerice. Zanimljiv je Frankin i Ratkov odnos, nejasan i istovremeno intrigantan. Svojevrstan je to podsjetnik na čovječju prolaznost i malenost svakog pojedinog bića.
Budući da me roman s vremena na vrijeme plašio, zavaravajući hladnoćom i emotivnom prazninom, povremeno sam (onako infantilno) pomišljala na to kako bi bilo zanimljivo posjedovati supermoć prepoznavanja emocije koju je autorica imala tijekom pisanja jer sam se prečesto gubila u kaotičnosti teksta (koji zapravo ne treba shvatiti kaotičnim, već sjajnom karakterizacijom likova koja prikazuje klonuće i gore spomenuto „ludilo pisanja“). Svakako treba pohvaliti snagu pripovjedne vještine, alternativni stil i motivsku raznovrsnost koja tvori intrigantnu temu. Ovaj roman u svakom je slučaju dokaz suvremenosti hrvatske književnosti i kao takav stoji uz bok modernim djelima svjetskih književnosti.

Primjedbe