Martina Vidaić, Anatomija štakora
(Naklada Ljevak, 2019.)
(Naklada Ljevak, 2019.)
Teret prošlosti.
Teret budućnosti. Analiza sadašnjosti. Ove riječi mogle bi opisati prvi roman
pjesnikinje Martine Vidaić „Anatomija štakora“. Riječ je o romanu
ispripovijedanom u prvoj osobi koji započinje žalbom studenta Enza Brkljače
poslanom vlasniku antikvarijata u kojemu je kupio išarani „Atlas anatomije“, škart proizvod iz kojega nikako ne bi mogao doći do onoga za čim svaki student traga - znanjem.
Nakon toga slijedi priča mlade studentice Franke koja, učeći u svojoj
studentskoj sobi, doživljava zasićenje. Iz olovke joj na papir koji se nalazi
ispred nje pada crvena kap (podsjeća na bajku o Snjeguljici u kojoj tri kapi
krvi na bijelom snijegu najavljuju djevojčičin dolazak; u Anatomiji štakora
crvena tinta pada na bijeli papir i doziva prošlost, priču i samo pripovijedanje). Ostvaruje se pritom
svojevrsno „ludilo pisanja“, prizivajući sjećanje na Babu T. koja je nakon smrti
Dida T. progonila štakore kako bi zaštitila kokoši, na starog susjeda Ratka
koji je iz Beograda doselio u Hrvatsku (napustivši svoju ženu, sinove blizance
i unuka), na ubojstvo psa koje je počinio Ratkov nećak Marin (psihički i fizički
dohvaćen ratom), na sva događanja koja su uslijedila u Frankinom rodnom mjestu.
Vidaić provodi i suptilnu kritiku društva (osobito utemeljenu na nacionalnim i
spolnim razlikama, gdje se, između ostaloga, govori i o Srpkinjama koje skrivaju svoj govor te
Hrvaticama koje trebaju san jer on „obećava ljepotu“). Tekst barata i idejama
tjelesnosti, povremeno ubacujući uznemirujuće informacije o teškim temama poput nasilja, primjerice. Zanimljiv je Frankin i Ratkov odnos, nejasan i istovremeno intrigantan. Svojevrstan je to podsjetnik na čovječju prolaznost i malenost svakog pojedinog bića.
Budući da me roman
s vremena na vrijeme plašio, zavaravajući hladnoćom i emotivnom prazninom, povremeno sam (onako infantilno) pomišljala na to kako bi bilo zanimljivo posjedovati
supermoć prepoznavanja emocije koju je autorica imala tijekom pisanja jer sam se prečesto gubila u kaotičnosti teksta (koji zapravo ne treba shvatiti kaotičnim, već sjajnom karakterizacijom likova koja prikazuje klonuće i gore spomenuto „ludilo pisanja“). Svakako
treba pohvaliti snagu pripovjedne vještine, alternativni stil i motivsku
raznovrsnost koja tvori intrigantnu temu. Ovaj roman u svakom je slučaju dokaz
suvremenosti hrvatske književnosti i kao takav stoji uz bok modernim djelima svjetskih
književnosti.
Primjedbe
Objavi komentar